Kako sam se odlučila upustiti u avanturu života ili zašto su solo putovanja za žene najbolje što ti se može dogoditi

Dosta se priča o solo putovanjima kao opciji za sve one koji su željni avanturizma i slobode na svojim putovanjima, a nakon što sam se vratila sa svog prvog solo trekinga Izraelom u trajanju od dva tjedna mogu samo reći da se nikad nisam bolje provela, iako sam bila sama

Kako sam se odlučila upustiti u avanturu života ili zašto su solo putovanja za žene najbolje što ti se može dogoditi

Posljednjih godina mnogo se priča o solo putovanjima, tj. putovanjima na koja pojedinci odlaze u vlastitoj organizaciji, bez posredstva agencija i bez društva prijatelja, obitelji ili partnera i partnerica. U svijetu koji je, barem do izbijanja pandemije korona virusa, bio iznimno globaliziran i u kojem travel bloggeri niču na Instagramu kao gljive poslije kiše, ta se pojava prirodno razvila i natjerala ljude da sagledaju istini u oči – za dobar provod i avanturu života ne treba vam društvo. Potrebno je shvatiti da sami sebi možemo biti beskonačan izvor zabave, inspiracije i najvažnije – slobode. A solo putovanja slave sve to – slobodu, individualnost i avanturizam.

Iako mnogi vole putovati, većina ljudi voli posjećivati različita mjesta i kulture u društvu. Najteži korak u planiranju solo putovanja stoga je prvi korak – bukiranje leta i suočavanje s pomalo izazovnom idejom da ćemo tjedan, dva ili više provesti sami, na nepoznatoj nam destinaciji i bez društvenih oslonaca u vidu bliskih nam osoba koje nam mogu pomoći ako nam pomoć zatreba. Pa ipak, iz osobnog iskustva govoreći – solo putovanja najbolja je stvar koju za sebe možeš učiniti.

Osim što će ti svi reći da ćeš osjetiti nevjerojatno slobodu te naučiti mnogo o samoj sebi, solo putovanje osnažit će te kao malo koje drugo iskustvo. Spoznat ćeš novu sebe, hrabriju i odvažniju, naučiti što te smiruje i opušta, slijedit ćeš više no ikad svoju intuiciju i biti primorana snaći se u neplaniranim situacijama. Od 2016. do danas sam se preselila u tri različite države i na dva različita kontinenta, studirala sam i radila u inozemstvu, putovala svakog mjeseca, ali do te veljače 2018. doista nisam shvaćala koliki me izazov čeka kada sam odlučila na dva tjedna otići u Izrael sama, kako bih odradila dugo željeni treking pustinjama iz biblijskih priča i partijala u noćnim klubovima Tel Aviva. Sve to – sama.

Kako je došlo do toga da mi padne napamet samostalno posjetiti zemlju koja je u gotovo permanentnom ratu već 70 godina?

Odmah da razjasnimo jednu stvar – Izrael nije ratom devastirana zemlja u kojoj granate pljušte iznad glava građana. Da, postoji mogućnost terorizma, da vidjet ćeš duge cijevi na ulicama i da, nacija je dosta militantna, ali osobno, s obzirom na to da sam na diplomskom studiju politologije specijalizirala politički sustav Izraela – ne vidim to kao ništa problematično. Tako da, straha nema. Upravo suprotno. Ako se ikada odlučiš posjetiti Izrael, pripremi se za detaljne, vrlo detaljne preglede na aerodromima, skupe cijene i obilje iznenađujuće žarkog Sunca od kojeg možeš izgoriti (kao ja recimo) kao rak čak i početkom veljače.

Moja želja da posjetim Izrael rodila se na mom studiju religija u Poljskoj, kada sam intenzivno proučavala Jewish Studies i svakodneno upijala znanje o povijesti, politici i filozofiji izraelskog naroda. Nakon diplome na temu Izraela, preostalo je još i istražiti ga iz prve ruke. I tako sam bukirala taj let, isplanirala posjete Tel Avivu, Jeruzalemu, Masadi, Mrtvom moru i Ein Gediu – i krenula.

Prvo suočavanje s realnošću

Ili ne. Naime, vrlo brzo nakon što sam se odvažila na svoju solo avanturu sam naišla na prvu neugodnu situaciju iz koje sam se morala sam iščupati i sama se utješiti. Doslovno 2 minute nakon što sam kročila na aerodrom Franje Tuđmana u Zagrebu – ukrali su mi mobitel. Ne pitajte me kako, jednostavno jesu, uzeli su mi ga iz džepa i eto – let mi je bio za pola sata, nisam stigla stvar prijaviti ni policiji, uspjela sam na obližnjem kiosku kupiti mobitel koji bi se umjesto smartphonea trebao zvati stupidphone i otišla za Pariz. No, taman je krenula mećava, pa sam u avionu sjedila sljedeća dva sata čekajući da zapravo poletimo i cijelo to vrijeme sam proklinjala samu sebe jer sa svog velebnog putovanja neću imati valjda niti jednu poštenu fotku. Divno.

Kada sam se dokopala Pariza, saznala sam da mi je let za Izrael otkazan zbog štrajka AirFrancea. Sljedeći koji su mi ponudili bio je za 36 sati. U tih 36 sati već sam trebala hodati užarenom pustinjom i piti litre soka od nara. Rekoh, neće ići. I tek tada sam shvatila na što sam sve sposobna kada putujem solo. Lekcija života.

Rekla sam ženi na šalteru neka mi nađe let za isti dan, jer se sljedećeg dana u Tel Avivu, ni više ni manje, nego udajem. Šokirana sirota šalteruša pomakla je planine da me strpa na ponoćni let za Izrael na kojem nisam dobila normalno mjesto, već sam se vozila na mjestu stjuardese. Ništa mi nije žao – stigla sam u zoru u Izrael, premorena čula cvrkut ptica, došla do Tel Aviva, bez mape tri sate pješice tražila hostel u kojem sam odsjela, i zatim otišla po jagode i sjela na pijesak plaža tog nevjerojatnog grada. Nikad se nisam osjećala umornije, ali ni slobodnije.


Tjeskoba se izmjenjuje s ekstazom

Unatoč nevjerojatnom bogatstvu mirisa, boja i vizura grada, bogatoj povijesti, spektakularnom noćnom životu i općenito opuštenoj atmosferi Tel Aviva, moj boravak u tom gradu koji mi sada djeluje tako blisko i voljeno, nije bio posut laticama ruža. Osjećala sam se usamljeno, nakon krađe mobitela paranoično pa sam skrivala novac u prazne kutijice labela, stalno mi je bilo vruće, pijesak nisam mogla sa sebe saprati danima, a stalni prilasci muškaraca na plaži iritirali su me. Pa ipak, unatoč tome što sam večerima bila pomalo potištena, nikad neću zaboraviti šetnje Levinsky tržnicom žitarica, začina i čajeva koja me opčinila na prvi pogled. Tisuće i tisuće mirisa, žarkih boja i okusa koji mame – sve to u istoj dugoj ulici prepunoj grafita i hipsterskih kafića. Također nikad neću zaboraviti beskrajne šetnje plažama Tel Aviva, koje se protežu u nedogled. Oduševile su me i u stare ulice Jaffe kao i mali restorančići u tom antičkom dijelu grada koji šarmom obara s nogu.


Općenito, Tel Aviv je grad koji odiše ludilom i alternativom Berlina, ali zrači i svojim neodoljivim mediteranskim šarmom. Ono što svakako treba spomenuti je hrana – kao veganska metropola svijeta, Tel Aviv je bio raj za moje nepce. Od svježeg voća, slatkih veganskih deserata do tradicionalnih nevjerojatno ukusnih bliskoistočnih jela poput humusa, falafela i shawarmi – izobilju delicija nema kraja.


Uz to Tel Aviv me naučio koliko je lakše steći nove prijatelje kada si sam. Ljudi neće prići paru ili skupini prijatelja, ali kao solo putnik, možeš očekivati da će ti ljudi različitih motiva, rasa, dobnih skupina i interesa prilaziti stalno. Stekneš prijatelje dok si rekao keks – tako je mojoj usamljenosti vrlo brzo došao kraj. Sa dizajnericom iz Varšave sam pohodila muzeje dizajna i filma u Tel Avivu, sa Amerikancem hrvatskih korijena sam chillala na plaži i igrala odbojku na pijesku, a s lokalcem sam plesala u salsa klubu cijelu noć. Sva ta iskustva ne bih doživjela da sam putovala u grupi – i zbog toga je solo putovanje neprocijenjivo.

Shvatiš tko ti odgovara, a tko ne, nemaš socijalnih obveza prema nikome, možeš se pokupiti gdje god želiš i kad god želiš, jesti kad i što želiš i ako ti to odgovara, kao što odgovara meni – svaku večer uživati u izraelskoj kinematografiji u lokalnom kinu.


Nakon Tel Aviva, posjetila sam i Jeruzalem koji je grad toliko nabijen poviješću, političkim i vjerskim konfliktima, ali i mirisima Orijenta da me ostavio u prvotnom stanju šoka. Od povijesti i lokacija iz Biblije, pa sve do ludih uličnih partija, Jeruzalem je grad kontrasta, maslina i datulja. Od velikih parkova, do velebnih muzeja poput onog Muzeja Izraela u kojem možeš vidjeti Kumeranske spise, ali i mnoga djela suvremene izraelske umjetnosti, Jeruzalem za svakoga ima ponešto. I iako mi se atmosfera tog grada, koja je intenzivna, pomalo na trenutke neugodna i napeta, nije svidjela onoliko koliko ona opuštena u Tel Avivu, moj razlog posjeta Jeruzalemu zapravo je nadmašio sva očekivanja – a radilo se o Yad Vashemu.

Yad Vashem je najveći svjetski centar za proučavanje Holokausta i po mnom mišljenju za politologe neiscrpna povijesna riznica posvećena događaju koji je velikim dijelom oblikovao povijest 20. stoljeća. Nakon što sam se intelektualno, ljudski i profesionalno nahranila novim informacijama i ispovijestima viđenima u Yad Vashemu, shvatila sam da je najbitnije što mi je moje putovanje po Izraelu pružilo to da sam shvatila zašto se bavim onime čime se bavim, kao i da sam itekako sposobna sama se othrvati nedaćama, problemima i tjeskobama koje nas sve spopadnu s vremena na vrijeme.

Nikad slobodnija

Osim gradova, kao što sam već i rekla, hodala sam izraelskom pustinjom, kupala se u Mrtvom moru (što bih ocijenila kao krajnje precijenjeno iskustvo), kupovala domaći sirup od datulja iz kibutza te posjetila Masadu i Ein Gedi, kao i svjedočila izlasku Sunca nad Mrtvim morem. Od noćnog planinarenja po suhim, pješčanim liticama pa do narančaste zore – pogledi i atmosfera višednevnog trekinga po Izraelu ne može se sažeti riječima, a iako mi je danas žao što nemam nikakve fotografije tih iskustava (jer su mi ukrali moj top mobitel s top kamerom), jednako toliko mi je i drago što me ništa nije odvraćalo od toga da s punjom pažnjom upijam taj čudesan svijet oko sebe.

Nakon dva tjedna tog mog solo putovanja vratila sam se kući s ruksakom punim datulja i začina, potpuno spaljene i izgorene kože lica i prepuna dojmova. A najbitnija stvar koju sam donijela kući, a prije ju nisam imala, je bila spoznaja da je ovo tek prva moja solo avantura – jer nakon što jednom osjetiš slobodu koju pruža taj tip putovanja, stalno ćeš željeti ići na nove samostalne ekspedicije diljem svijeta.

Pratite nas
2023. Sva prava pridržana.