Malo tko će zaboraviti prošlogodišnje jutro 22. ožujka kad je stanovnike Zagreba probudio snažan potres. Bio je to sam početak karantene što je ujedno bila i najveća sreća u nesreći jer su gotovo svi bili doma. Iako je prošla godina dana od traume koja će nas pratiti do kraja života, stvari se polako mijenjaju na bolje.
Tog nedjeljnog jutra san Zagrepčana i Zagrepčanki naglo je prekinut u 6 sati i 24 minute snažnom tutnjavom i trešnjom tla. Mnogima od nas nije bilo jasno što se događa, pogotovo što do tog trenutka nismo osjetili značajan potres. Kućni ljubimci su se uplašili, namještaj se tresao, a umjetnine sa zida i stakleno posuđe s polica počelo je padati. Tih nekoliko trenutaka čiste panike i straha svima su nam se zauvijek urezali u pamćenje. Iskustvo je bilo posebno traumatično za stanovnike užeg centra grada koji se počeo raspadati kao kula od karata. Potres je odnio jedan mladi život, ali i mnogima promijenio život u potpunosti.
Nekima je život s ovom traumom i započeo. Svi se sjećamo uznemirujućih fotografija razrušene bolnice u Petrovoj ulici koju su mlade majke i njihova novorođena djeca morali evakuirati. Prizori umornih i uplašenih majki koje na hladnoći drže svoju novorođenčad u naručju obišle su svijet. No iako je potres bio poprilično veliko traumatično iskustvo za sve nas, Zagrepčani i Zagrepčanke pokazali su svoj nepokolebljiv duh koji pokazuje da prebroditi mogu baš sve.
Rodilje i bebe koje su došle na svijet u ovim stresnim trenutcima okupile su se ponovno ispred bolnice u Petrovoj ulici kako bi obilježile godišnjicu razornog potresa i pokazale kako ih je ovo iskustvo učinilo snažnijima. Prisjetile su se kako je izgledao taj kobni dan i koliko je njihova borba za svaki život bila snažna. Danas su sve bebe zdrave i vesele te ih je divno vidjeti kako se u zagrljaju hrabrih majki smiješe.
Potres u nekoliko trenutaka nije uništio samo namještaj, posuđe ili čak zidove, nego i normalnu svakodnevicu mnogih stanovnika Zagreba. Neki su se morali trajno preseliti u nove domove, a neki i danas žive u zgradama koje imaju pukotine na zidovima. Kako su podrhtavanja tla nastavila i kasnijih dana, mjeseci, pa čak i sada godinu dana kasnije, morali smo se naučiti na suživot s ovom snažnom prirodnom silom. Prvih nekoliko mjeseci svi smo skakali iz kreveta i na najmanje podrhtavanje, a svemu tome nije pomogao i novi potres koji se dogodio krajem prosinca. Iako epicentar nije bio u Zagrebu, već istraumatizirani Zagrepčani u trenutku su se prisjetili svih onih strašnih osjećaja kao tog nesretnog jutra 22. ožujka.
Zagreb je baš kao i hrabre majke pokazao kako je takvo traumatično iskustvo ipak samo jedan od mnogih nepredvidivih trenutaka koje život donosi. Iako nas je uplašio, potres nas nije zaustavio i život se sada, godinu dana nakon nesreće, polako vraća u normalu. To pokazuju i fotografije grada na kojima možemo vidjeti kako su se stvari promijenile od samog potresa.
Broj žrtava zbog karantene nije bio velik, no tog nesretnog jutra život je izgubila mlada Anamarija Carević. Anamarija je bila izuzetno aktivna pripadnica crkve u Palmotićevoj koja je također nastradala u potresu. Upravo njoj u čast isusovci su predstavili Zakladu za obnovu Bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra “Anamarija Carević” te pozivaju sve građane da danas u 19 sati na svojim prozorima zapale svijeću za tragično izgubljen mladi život.
A svijeću su i za sve one koji su ostali bez domova ili i dalje žive u neobnovljenim stanovima i kućama zapalili pripadnici udruge SOS Zagreb koja se bori za ravnopravnu podjelu sredstava za obnovu domova. Članovi udruge sastali su se u točno 6:24 na uglu Đorđićeve i Petrinjske ulice koje su značajno oštećene u potresu.
Iako se napredak vidi, pred Zagrepčanima su još duge godine oporavka od potresa. Dok će se domovi uvijek nekako obnoviti i urediti, traume koje je potres ostavio pratit će nas još dugo godina. S njima ćemo morati naučiti živjeti, a iako možda ne zvuči lako, svakako nije nemoguće.