Terenska ekipa Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba krajem svibnja u šumi u Odranskom Obrežju pronašla je kujicu s četiri šteneta – tri ženska i jednim muškim. Bilo je jasno da su psi odbačeni, no njihovo stanje je bilo izrazito loše iako je kujica uredno dojila štence. Zbog toga su u Dumovcu podvrgnuti temeljitom veterinarskom pregledu. Utvrđeno je da sva četiri šteneta imaju sindrom „plivajućeg šteneta“ što veterinarska literatura još nije zabilježila.
„Riječ je o razvojnoj anomaliji koja nije česta. Ako se pojavi u leglu, taj sindrom ima jedno ili dva šteneta. Muskulatura štenca s tim sindromom nije dovoljno jaka, pa mu noge leže kraj tijela umjesto podno njega. Štene se pritom ne može osoviti na noge, dakle ne može ustati niti se kretati. Zbog položaja nogu kraj tijela i pokušaja pokreta izgleda kao da štene pliva. Po tome je sindrom dobio ime. Štene inače polako ustaje dva, tri tjedna nakon što je došlo na svijet, a štenci iz Odranskog Obrežja imali su oko četiri tjedna kad smo ih pronašli i samo su ležali. Njihov vlasnik vjerojatno je bio uvjeren da im nema spasa, pa ih odbacio. Danas suvremena veterina čini čuda i mi smo odlučili dati sve od sebe da spasimo štence“, kazao je Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište u Dumovcu.
S Veterinarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu dogovorena je fizikalna terapija za štence, a na terapije su psiće vodili volonteri Noine Arke. Štenci su dobili imena Su, Lana, Lora i Loris. „Dva štenca su bila u teškom stanju, a dva u malo boljem, ali nijedan se nije mogao osoviti na noge. Osim što štenci nisu mogli samostalno stajati niti se kretati, zbog stalnog ležanja na trbuhu mogle su im se razviti i dodatne komplikacije, u prvom redu respiratorni problemi. Zbog toga smo štencima imobilizacijom ekstremiteta onemogućili da leže isključivo potrbuške. Izradili smo im udlage za prednje i stražnje ekstremitete, tj. povezali noge. To im je omogućilo i podizanje kad bi se pokušavali ustati umjesto da su im noge ostajale sa strane u odnosu na tijelo. Stavljali smo im i spužve ispod grudnog koša i pored njega kako bismo štencima smanjili pritisak na prsa. Terapija je obuhvaćala i masažu ekstremiteta, pasivne kretnje zglobova te vježbe potpomognutog stajanja i hodanja u kojima smo ih pridržavali. Na različitim smo im podlogama osnaživali muskulaturu“, ispričao je docent na Veterinarskom fakultetu dr. sc. Zoran Vrbanac, specijalist veterinarske sportske medicine i rehabilitacije koji je vodio terapiju štenaca na Zavodu za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju VEF-a.
Veliki se trud isplatio. Jedan je štenac počeo nestabilno, ali samostalno hodati već nakon četiri dana, drugi nakon šest, a treći nakon devet dana. Onom u najtežem stanju trebalo je 14 dana terapije da napravi prve korake.
Zašto su ti štenci imali sindrom „plivajućeg šteneta“, ne zna se. Riječ je o sindromu nepoznatog uzroka. Smatra se da njegovoj pojavi doprinosi genetika, ali da na nj utječu i vanjski čimbenici, npr. veličina šteneta te tvrda ili skliska podloga na kojoj obitavaju.
Lana
Lora
Loris
Su
