Liječnici promoviraju važnost tjelesne aktivnosti u prevenciji nastanka dijabetesa, ali i u samom liječenju kada se dijabetes već pojavi. Poznato je da je tjelesna aktivnost jedan od važnijih čimbenika u održavanju šećerne bolesti pod kontrolom. Većina dijabetičara upoznata je s tom činjenicom. Ipak, nisu svi aktivni. Budući da je kretanje u tom slučaju lijek, ispada da se ne pridržavaju preporučene terapije.
U ovom članku napraviti ćemo prikaz realne situacije tjelesne aktivnosti dijabetičara, redovite tjelesne aktivnosti opće populacije te međusobnu usporedbu, a na temelju objektivnih podataka iz znanstvenih radova.
Tjelesna aktivnost opće populacije
Ljudi su sve svjesniji važnosti kretanja, ali mali je postotak onih koji upražnjavaju redovitu tjelesnu aktivnost. Unutar hrvatskih granica, redovitom tjelesnom aktivnošću, prema znanstvenim istraživanjima, bavi se između 7 i 11% stanovništva. S tim da su muškarci oni koji su aktivniji.
Graf 1: Udio stanovništva prema dobi i spolu s nedovoljnom količinom tjelesne aktivnosti prema dobi i spolu u Zagrebu
(V. Tešić, G. Pajan Lahpaner: Prevalencija kardiovaskularnih čimbenika rizika u populaciji Zagreba, Časopis za javno zdravstvo, 2006, volumen 2, broj 8)
Iz grafa je vidljivo da kod žena, gotovo u svim dobnim kategorijama, postoji insuficijencija redovite tjelesne aktivnosti. Vjerojatni razlozi takvog stanja obveze su koje žene imaju na poslu i kod kuće. Pogotovo je zabrinjavajuća činjenica o neaktivnosti mladih žena od 18-e do 25-e godine života. To je razdoblje kada mlade žene još, uglavnom, nisu u bračnim zajednicama i većina njih nema djecu pa ovakav podatak zbunjuje. Izgleda da je objektivni razlog premale količine aktivnost mladih žena, ipak, lijenost i nebriga o svojem tijelu i kvaliteti života. Drugi mogući razlog je nepostojanje svijesti o važnosti kretanja u održavanju dobrog zdravstvenog stanja i povećanju radne aktivnosti. Veća količina aktivnosti omogućila bi mladim ženama da budu u boljoj formi i lakše obavljaju fakultetske ili obaveze na poslu, a da im i za slobodno vrijeme ostane energije, a to bi sigurno poboljšalo i njihovo psihičko stanje.
Tjelesna aktivnost dijabetičara
Oboljeli od dijabetesa svjesni su važnosti i pozitivnog utjecaja tjelesne aktivnosti na organizam. O važnosti tjelesne aktivnosti u liječenju dijabetesa dosta se priča u specijaliziranim časopisima i portalima namjenjenim dijabetičarima.
Prema novom istraživanju (Radaš, Furjan-Mandić, Ružić, 2012), Razlike u tjelesnoj aktivnosti između muškaraca i žena oboljelih od diabetes mellitusa, dobiveni su zanimljivi podaci. Pokazalo se da čak 92,9% muškaraca oboljelih od dijabetesa provodi redovito neki oblik tjelesne aktivnosti, a da se njih tek 7,1% nije aktivno. Kod žena je situacija bitno drugačija. Žene su bitno manje aktivne. 66,7% žena provodi redovitu tjelesnu aktivnost, dok njih čak 32,4% uopće nije aktivno.Oni muškarci koji su aktivni i one žene koje su aktivne, vježbaju jednakom učestalošću, a to je 4 do 5 puta tjedno.
Obzirom na iznenađujuće velik postotak aktivnih dijabetičara, može se zaključiti da dijabetičari svoje zdravstveno stanje shvaćaju i više nego ozbiljno te da se odgovorno ponašaju prema sebi.
Usporedba količine aktivnosti kod dijabetičara i opće populacije
Vidljivo je da je populacija oboljelih od dijabetesa bitno više aktivna od opće populacije te da ipak postojanje svijesti o važnosti kretanja stvarno funkcionira i u realnim životima dijabetičara. Impresivan je podatak da je više od 90% muškaraca i više od 60% žena oboljelih od dijabetesa redovito tjelesno aktivno. Baš kao i u općoj populaciji, gdje su muškarci aktivniji, i kod oboljelih od dijabetesa, muškarci su tjelesno aktivniji od žena. Podsjećamo da je u općoj populaciji aktivno tek od 7-11% stanovništva.
Kada sažmemo
Možemo zaključiti da u Hrvatskoj ljudi postaju redovito tjelesno aktivni tek kada voda dođe do grla i kada je redovita tjelesna aktivnost jedan od ključnih faktora u liječenju bolesti, a neki čak niti onda. Vjereujemo da je dijabetes tek jedan od primjera, a da je ista stvar i sa drugim bolestima kod kojih kreanje može ublažiti simptome (bolovi u leđima, pretilost, visok krvni tlak, slaba cirkulacija). To znači da još uvijek ne postoji kultura tjelesnog vježbanja s ciljem održavanja zdravlja i prevencije nastnka bolesti, kao što postoji u modernim društvima. Nažalost, kod nas je tjelesna aktivnost, uglavnom, još uvijek nužno zlo koje se prakticira kada bolest već nasupi. Vjerojatno je takav stav prema vježbanju ostatak nekih prošlih vremena u kojima se vježbanje nije poticalo kao oblik prevencije nastanka bolesti, već se na to gledalo kao na nepotrebno trošenje vremena koje bi se moglo iskoristiti za neke manje zahtjevne i više hedonističke sadržaje.
Budući da je neaktivnost stanovništva svakim danom i sa svakim novim čudom tehnike sve više izražena, a bolesti tipa dijabetesa, pretilosti i mnoge druge, poprimaju epidemijske razmjere, možda je vrijeme da se počne popularizirati važnost prevencije preko redovite tjelesne aktivnosti.
Autorice: Lejla Dizdarević,profesorica kineziologije
Mateja Martinić, profesorica kineziologije
