Sjedilački način života i nedostatak tjelesne aktivnosti u suvremenim uvjetima života ne prestaju biti jedan od glavnih razloga razvitka različitih tegoba i bolesti te pretilosti, no u borbi protiv njih značajnu ulogu mogu imati i naizgled uobičajene radnje poput dolaska biciklom na posao, parkiranja automobila nešto dalje od odredišta ili šetnje sa psom. Pa ipak, na odluku o tjelesnoj aktivnosti ne utječu samo saznanja pojedinaca o opasnostima sjedilačkog života i prednostima redovite tjelesne aktivnosti ili sklonosti prema određenom sportu ili načinu tjelovježbe. Ako je suditi prema nedavnom istraživanju koje je objavila institucija Harvard School of Public Health, značajnu ulogu u poticanju, ali obeshrabrivanju pojedinaca u aktivnom životu ima okolina u kojoj žive.
Iako svjesni mnogobrojnih prednosti koje im aktivan život donosi, ljudi nesvjesno ovise o čak četirima čimbenicima iz okoline – obitelji, školi, radnom mjestu te infrastrukturi, odnosno razini uređenja javnih površina i javnog prijevoza.
Primjer rekreativnog biciklizma, posebno u gradovima s razvijenom prometnom infrastrukturom, zorno podržava takve rezultate. Naime, iako uglavnom svjesni kako je bicikl adekvatna alternativa javnom prijevozu, mnoge ljubitelje ove zdrave navike upravo neodgovarajuća infrastruktura i nedostatak označenih biciklističkih staza obeshrabruje u češćem korištenju bicikala umjesto automobila ili javnog prijevoza. Spomenuto istraživanje pokazalo je zabrinjavajuće stanje u Sjedinjenim Američkim Državama jer odrasli i djeca koriste bicikl za samo 1 posto svih svojih kretanja, dok se, za usporedbu, u Nizozemskoj za čak 27 posto svih kretanja stanovnici koriste biciklom.
Za takve je rezultate u Nizozemskoj u velikoj mjeri zaslužna i snažna podrška aktivnom načinu života koja je u posljednjih nekoliko godina, različitim projektima i inicijativama, zaživjela diljem Europe. Poseban doprinos zasigurno su dale i brojne odredbe kojima se pokušava utjecati na stvaranje sigurnijeg i prilagođenijeg okružja za pješačenje i vožnju bicikla, poput odredbi o ograničavanju brzine kretanja automobila u naseljima, dužeg trajanja zelenog svjetla za pješake i bicikliste na prometnim raskrižjima, širih biciklističkih staza i nogostupa, veće količine zelenila u gradovima i uz prometnice (koja neizravno utječe i na usporavanje prometa), stvaranja zona bez automobila te povećanja ukupnog broja označenih biciklističkih staza i parkirališta za bicikle.
Među drugim se mjerama za poticanje aktivnog i zdravog načina života ističu primjeri iz Londona, poput mogućnosti ostvarivanja raznih poticaja tijekom određenih dana za ostavljanje automobila kod kuće ili čak uspostavljanja zona u koje je moguće doći automobilom jedino uz prethodno plaćanje tzv. naknade za gužvu. Te su mjere, uz izrazito razvijenu infrastrukturu što se tiče staza i parkirališta za bicikliste te dodatne zakone kojima se potiče veća sigurnost u prometu, dovele do udvostručenja učestalosti korištenja bicikala te smanjenja ozbiljnijih ozljeda za 12 posto (od 2000. do 2008. godine).
No, primjeri iz SAD-a pokazuju kako nisu rijetke ni kontroverze u pogledu sigurnosti uporabe bicikla u gradovima. I dok u Nizozemskoj ograđene i jasno označene biciklističke staze postavljene odmah uz nogostup pridonose sigurnosti biciklista i smanjuju učestalost ozljeda u prometu, američke staze, koje su samo iscrtane, nisu sasvim adekvatno rješenje pa su i brojke koje govore o iznimno maloj uporabi bicikala time jasnije.
Jasnija je i uloga okoline na odluku o tjelesnoj aktivnosti koja se ne bi smjela zanemariti, posebno kad je riječ o razvijenoj infrastrukturi (označenim biciklističkim stazama, zelenim površinama, ograđenim i čuvanim igralištima i parkovima), edukaciji ljudi svih dobnih skupina o važnosti rekreacije i zdrave prehrane i različitim projektima kojima je cilj promocija zdravog i aktivnog načina života u svim društvenim sferama.
Izvor: Harvard School of Public Health
Foto: danielfoster437 / Foter.com / CC BY-SA
bilobicles bag / Foter.com / CC BY-NC
