
Zašto djecu treba pustiti da pogriješe i nekad dožive i neuspjeh?

Neuspjeh je dio života. Roditelji žele najbolje za svoju djecu, a ono što se smatra "najboljim" mijenja se iz generacije u generaciju, no tako se i mijenja najbolji način da se to postigne. Roditelji nisu savršeni, kao ni njihova djeca, ali iz nekog razloga mnogi vjeruju da će neuspjeh i pogreške neizbježno naštetiti djeci.
Sjeti se trenutaka kada je dijete učilo hodati. Većina beba pokušava stajati i hodati puno puta prije nego što shvate kako se to radi. Spotaknu se, padnu, ustanu i pokušavaju ponovno. Često isprobavaju različite strategije. Na kraju nauče hodati i trčati. Ponos na njihovim divnim malim licima je naprosto prekrasan, kaže dalje Barwick. Isto vrijedi i kada djeca uče pričati. Obožavamo male dječje pogreške dok izgovaraju prve rečenice. Neuspjeh se događa s bilo kojom vještinom koju djeca pokušavaju naučiti.
Zašto se općenito slažemo s time da naša djeca neke stvari uče kroz pokušaj i pogreške, a druge ne? Jedan od razloga je taj što kada djeca griješe dok uče hodati i govoriti to ne smatramo neuspjehom jer znamo da će naučiti. Dakle, roditelji moraju naučiti vjerovati da će djeca naučiti i druge stvari. Za njihov razvoj važno je da nauče prihvaćati neuspjeh kao mogući rezultat i da ih to neće ubiti jer će tako moći funkcionirati u svijetu odraslih.
Kako dalje navodi Barwick, djeca koja sama rade stvari i brinu se za sebe lakše će se snaći u životu, za razliku od djece kojima roditelji provjeravaju domaću zadaću ili se stalno brinu za sve stvari. Samostalna djeca znat će kako jednostavno upravljati vremenom i obaviti zadatke.