. Djeca stvaraju imaginarne svijetove i to je vrlo važan dio njihova razvoja.
Ponekad djeca stvaraju imaginarne prijatelje ili suputnike koji im pomažu da se suoče sa društveno neprihvatljivim nagonima, ili da izbjegnu odgovornost za određena djela. Primjerice, ako dijete nešto razbije, često će posegnuti za imaginarnim prijateljem i okriviti njega za nepodopštinu.
A kada se u dječjoj sobi upriličuje dramatična predstava u kojoj dijete navlači odjeću roditelja, zauzima stav odraslih i oponaša komunikaciju odraslih, ne radi se zapravo samo o imitiranju. Djeca na taj način sama sebi dokazuju da imaju snagu i prednosti odraslih, ali im se to stalno poriče jer su mali.
Benefiti igranja uloga i pretvaranja mnogo su opširniji od čisto terapeutskih i ne radi su tu samo o igri. Pretvaranje omogućuje djeci da idu dalje od jednostavne informacije koja im je data, da istražuju opcije i ne prihvaćaju prvu ideju koja im je prezentirana. Pretvaranje i maštanje presudno je za razvoj kreativnosti, empatije, rješavanje problema, ali ga djeca koriste i kako bi prevladali strahove te istražili svoje snove. U igri pretvaranja djeca potiču akciju i nisu u poziciji da reagiraju na unaprijed postavljena pravila od strane vršnjaka ili odraslih. Radi se o vrlo važnoj ekspresiji samog sebe.
Kada se pretvaraju da su netko drugi, djeca zapravo često rješavaju svoje emocionalne brige i probleme. Za neke je to rješavanje strahova od napuštanja, za druge prevladavanje osjećaja ljubomore, a neki igrom rješavaju i sukobe s čudovištima - onim izmišljenim poput vještica, ili onih stvarnih poput smrti, zlostavljanja ili bolesti.
Kreativna igra
Norman Brosterman, autor knjige "Inventing Kindergarten" (Smišljanje vrtića), otkrio je da su veliki umjetnici Frank Lloyd Wright, Paul Klee i Piet Mondrian svi pohađali Froebelian vrtiće. U tim vrtićima djeca kreiraju razne forme, strukture i slike sa kockama i blokovima raznih oblika, papirima izrezanim u razne geometrijske oblike, čačkalicama, osušenim sjemenkama i drugim sličnim priručnim materijalima.
Brosterman je otkrio niz zanimljivih paralela između radova koje su spomenuti umjetnici stvarali u vrtiću i onih po kojima su u kasnijem životu postali svjetski priznati i poznati.
Drugim riječima, dobra igračka je ona koja je samo 10% igračka, a 90% dječja mašta i aktivnost. Igračka ne bi trebala sve raditi umjesto djece. Lutkica ne bi trebala plakati, piškiti i spavati, jer je na djevojčici da sama osmisli kako će se njezina lutka u određenoj igri ponašati.
Ipak, pretvaranje i uživljavanje u druge uloge kroz kreativne prizore i aktivnosti, nije rezervirano samo za razdoblje predškolske dobi. Maštanje i upuštanje u igranje drugih uloga važan je doprinos zdravom rastu i razvoju mozga, tijela i duha u svakoj dobi.
(JK)