godine, čija zarazna melodija dugi niz godina odzvanja u ušima svih generacija, a lako pamtljive note djeci se prenosi s koljena na koljeno. I dok je nekad tekst pjesme odgovarao ozračju tadašnjeg socijalističkog društva, i danas je primjenjiv, ali na ipak na jednoj drugoj razini.
Kapitalizam u punom svom sjaju sklepao je nove stihove koji bi mogli glasiti nekako ovako: "Tata kupi mi iPhone, PlayStation i Hoverboard... kupi mi Nikice, Marantice i torbice dv’je... tata kupi mi, tata kupi mi - sve!"
Gdje su nestale naranče dv'je?
Sigurno se pitate gdje su nestale "naranče dv’je?". Nestale su u vremenu u kojem su se ispod bora djeci darivale naranče, jabuke, orasi i pokoji slatkiš, praćen toplim zagrljajima i božićnim pjesmama kojima se dočekivao Božić. Nestale su u raljama kapitalističkog društva, kozumerizma i "instagramizma". Naranče danas ne prolaze kao poklon ni u bolničkim posjetama, a kamoli nešto više.
Vrijeme je vladavine marki, brendova, površnosti i ispraznosti upakirane u svjetlucave omote i etikete. Na roditelje danas pritisak vrše proizvođači igračaka kao i oglašivači koji nas svakodnevno nemilice napadaju svojim oglasima na svim razinama, i svjesnoj i podsvjesnoj, namećući nam neke standarde koje moramo držati ukoliko želimo biti "dobar roditelj".
Od te propagande nisu pošteđena ni djeca. Crtići i dječji programi isprekidani su oglasima s lako pamtljivim pjesmicama koje besramno mame našu djecu na kupnju gomile bespotrebnih igračaka. Posljednji primjer dobrog marketinga, kojeg se sad mogu sjetiti, pod geslom "skupi ih sve", su svima poznati Zdravoljupci, čiju zaraznu melodiju znaju već i vrapci na grani. I taman kad ih skupiš sve, evo ih tamo, ispod kreveta skupljaju prašinu. Industrija igračaka u suradnji s oglašivačima učinit će sve ne bi li roditelje uvjerila kako su njihovoj djeci neophodne baš te igračke, a djecu da ih moraju dobiti ukoliko ne žele zaostajati za svojim prijateljima.
Nedavno je tako bila prava pomama za tzv. “Fidget spinnerima”. Djeca su se doslovno natjecala koliko će spinnera uspjeti skupiti pa je tako bilo djece koja su imala i po 50-ak spinnera, gotovo identičnih.
Manje igračaka, više mašte
Industrija igračaka doživjela je procvat, a procjenjuje se da uprihodi oko 80 bilijuna dolara svake godine u cijelom svijetu.
Dobro se sjećam svog djetinjstva. Nisam imala previše igračaka, nitko tada nije imao previše, ali zato nam je mašta bila razvijena. Satima bih se igrala s maminim kvačicama za rublje, smišljala razne priče, zgode i nezgode, svaka kvačica predstavljala je jednu osobu. Kada bi mi igra u kući dosadila, društvo me čekalo u obližnjem parku.
Nismo imali iPhone ni video igrice, već smo dane provodili podijeljeni u dvije grupe - jedni su bili policajci, drugi lopovi. Lopovi bi bježali i skrivali se po cijelom kvartu, a policajci bi ih lovili. Igra bi trajala i po nekoliko sati. Još jedna zanimljiva igra bila je "Briši plan". Podijeljeni u dvije grupe na pločniku bi kredom nacrtali plan skrivanja, namijenjen drugoj grupi, a onda bi nas ta grupa tražila prema tom planu. Pobjednik je bio onaj koji prvi pobriše taj plan. Igrajući se tako vani, na zraku, svakodnevno bi pretrčali kilometre.
Imala sam i Barbike i svaku koju bih dobila, veselila sam joj se kao da je prva te bih sate i sate provodila u svojoj sobi igrajući se i smišljajući sve moguće scenarije, dostojne jednog filma. Imali smo malo, a maštali smo puno. Nismo dobivali mnogo igračaka, a svakoj smo se veselili kao da je prva i zadnja. Dosadu nismo poznavali.
Uz sve te igračke djeci je danas dosadno
Današnja djeca imaju sve, a igrati se slabo znaju. Za njih maštaju proizvođači igrica i video igrica - stvaraju im svoje, gotove priče koje onda djeca slijepo slijede, bez svoje vlastite inspiracije i kreativnosti. Pucaju, ubijaju zadane likove iz videoigrice, slažu legiće prema zadanim uputama, kuhaju u malim plastičnim kuhinjicama s pravim malim plastičnim voćem i povrćem te tako djeci ne ostavljaju prostor za maštanje.
A mašta je ono nešto svojstveno prvenstveno djeci, nešto što moderan svijet i tehnologija zatiru (naravno, ima iznimaka, postoje edukativne, kreativne, misaone kompjutorske igre, premda mi se čini da nisu toliko popularne među djecom). Napredne, moderne igračke novog doba uglavnom ostavljaju malo prostora dječjoj kreativnosti.
Neka djeca sama izrađuju svoje igračke
Ima još svijetlih i pozitivnih primjera oko nas, djece i roditelja koji nisu slijepo podlegli trendu mahnite kupovine svih mogućih igračaka na tržištu. Jedna moja prijateljica, zajedno sa svojim suprugom, djecu potiče da sami izrađuju igračke. Oni vječno režu, lijepe, grade, izmišljaju stvari, istražuju, sami rade robote, razne strojeve, mašine, lutke, razna vozila. Za vrijeme maškara nikad ne kupuju maske već ih sami izrađuju od kartona, starih boca, papira, tkanine, stiropora i svake godine dobiju nagrade za najbolju masku!
Nakon što su nam sobe, od poda do stropa zatrpale dječje igračke, koje su djeca odbacila nakon dva dana korištenja i gotovo su ravnodušna prema njima, zabranila sam kupnju igračaka rodbini, bakama, djedovima, prijateljima, osim u vrijeme rođendana i božićnih blagdana, a i to smatram pretjeranim. Igračke im ne kupujem osim ukoliko nešto stvarno jako požele i imaju dobru ideju kako bi tu igračku mogli iskoristiti i što će s njom raditi.
Prije svake kupovine prvo razgovaramo i ukoliko smatram da je igračka zaista nepotrebna i besmislena, odbacujemo tu ideju. Ne smatram da ih time zakidam u ičemu niti da sam zato loš roditelj, niti smatram da će u budućnosti, u svijetu odraslih, moći samo zakolutati očima i dobiti npr. novi skupi auto od svog poslodavca samo zato što njegov kolega, eto, ima novi auto pa da ne zaostaje za njim.
Djecu treba pripremiti za život i malo ublažiti sve te konzumerističke hirove kojima smo nažalost svi tako podložni. Možda treba malo više truda, ali gdje postoji volja, nađe se način. Igračke čiju kupovinu podržavam i kupujem svojoj djeci, su one kreativnog i edukativnog tipa ili pak didaktičke igre (iako ih se vrlo lako može izraditi kod kuće).
Neki primjeri kvalitetnih igračaka su svakako "Upoznaj ljudsko tijelo" kroz koje djeca upoznaju građu našeg tijela, u obliku malih magnetića ljudskih organa, mišića, kosti. Zatim slična takva igra "Moj prvi atlas svijeta", također s magnetima država i gradova koji se onda lijepe na kartu svijeta. Odlična igra je i "Mymap", interaktivna karta svijeta. Zanimljiva igra je svakako i "Mental blocks" koja potiče djecu da razmišljaju "outside the box" (izvan okvira).
"Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi,potrošite na njih duplo više vremenai duplo manje novca"
Abigail Van Buren
Sandra Osrečkimagistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.