Podijeljenog sam mišljenja i nemam čvrst stav oko djece i korištenja tehnologije. Smatram da je to još neistraženo područje te da smo svi mi, nova moderna „umrežena“generacija, samo pokusni kunići. Na nama se još istražuje i ispituje. Prave posljedice, bilo fizičke, mentalne, emocionalne, vidjet će se tek u budućim naraštajima.

U teoriji znam sve pozitivne i negativne strane, opasnosti, svu potencijalnu korisnost i štetnost korištenja moderne tehnologije, ali unatoč svemu, zakazala sam u praksi.

Vodim svakodnevnu borbu s djecom oko korištenja tehnologije. Prvo sam pokušala s potpunim zabranama, pa selektivnim zabranama pojedinih sadržaja, nadalje, s vremenskim ograničavanjem korištenja tehnologije. Međutim, čini mi se kao da polagano gubim bitku.

Kći koja je u petom razredu, aktivno koristi računalo u svakodnevnom učenju, pisanju zadaća, istraživanju određenih tema, radi prezentacije u Power Pointu, razmjenjuje informacije o testovima i zadaćama putem WhatsAppa, prati ocijene preko e-dnevnika i sl. Naša djeca su ipak djeca 21. stoljeća te je moderna tehnologija njihova sadašnjost, a vjerojatno i budućnost. Brojne su prednosti i dobrobiti nove moderne tehnologije: olakšava komunikaciju na daljinu, učenje, brzu dostupnost i razmjenu informacija, mišljenja i iskustava, potiče kreativnost, izvor je zabave, „svijet na dlanu“.

Za vrijeme mog odrastanja, kada bi se roditelji htjeli „odmoriti“ od djece, poslali bi ih van na ulicu, na druženje s vršnjacima uz igru „Graničara“, ili „Policajca i lopova“ i dobili bi 2-3 sata mira ili u „najgorem“ slučaju, upalili bi večernji crtić prije dnevnika i mi djeca bi hipnotizirano buljila u ekran kojih petnaestak minuta.

Danas, za dobiti pola sata za sebe, kako bi se u miru otuširao, pojeo, obavio telefonski poziv, pripremio večeru, potrebno je samo posegnuti za mobitelom ili tabletom, pustiti crtić ili igricu i dobit to vrijeme za sebe.

Djecu od najranije dobi okružujemo tehnologijom, koristimo se njome svakodnevno, učimo i njih služiti se njome, živimo i radimo u virtualnom svijetu, čitamo online knjige, slušamo zanimljive podcast emisije, skidamo muziku i filmove s interneta, tražimo online recepte i doktorske savijete i dijagnoze, mobiteli su nam i sredstvo komuniciranja i rada, zabave, druženja, učenja i relaksacije.

Gotovo da više ne postoji aspekt života koji nekako nije „online“. Moderna tehnologija je nezaustavljiva i teško se tome možemo oduprijeti. Djeca su također dio nje, od najranije dobi, a mobiteli su nam i spas u kriznim situacijama: mobitel s crtićima i pjesmicama u čekaonici kod doktora kako mala djeca ne bi izgubila strpljenje i plakala, u restoranu kako bi djeca mirno sjedila i priuštila roditeljima i ostalim gostima par sati mira za vrijeme večere, tableti na višesatnim putovanjima, i sl.

Računalne igrice šire se također među mlađom generacijom poput viroze te ukoliko ne znaš što je Fortnight ili Granny i sl., to je kao da jedina, u cijeloj školi a i šire, nemaš popularne „Marte“ (cipele) i svi vršnjaci ti se rugaju radi tog i naprave ti doživotnu traumu (da, i tada su djeca bila okrutna). Kasnije, kad shvatimo koliko pak ta naša djeca dnevno provedu vremena na raznim uređajima tj. modernoj tehnologiji, najčešće bude kasno.

Iako,a priori modernu tehnologiju ne treba odbaciti kao lošu i nepoželjnu, moramo biti svjesni opasnosti koju pretjerano i neprimjereno korištenje može imati. Opasnosti moderne tehnologije su mnogobrojne.

Da ne spominjem najcrnje scenarije za koje smo čuli ne samo u svijetu, već i kod nas, kada su djeca zbog video igrica izgubila živote, pa sve do slučajeva zlostavljanja i maltretiranja preko društvenih mreža, izloženosti općem ili vršnjačkom nasilju, medijskoj manipulaciji, porukama seksualnog sadržaja, pedofilima i predatorima. Prestravljuju nas priče o namamljivanju djece na tajne sastanke, o cyberbullyingu. Čitamo o mogućem razvoju ovisnosti zbog prečestog ili dugotrajnog korištenja interneta i svim ostalim opasnostima koje vrebaju u online svijetu.

Nadalje, u današnjem vremenu, javnost, tj. građani su preuzeli ulogu novinara i time pridonijeli slobodi izražavanja te pluralizaciji i demokratizaciji (novih) medija, međutim to sa sobom nosi i mogućnost pojave mnogo većeg broja selektivnih, neprovjerenih, nekvalitetnih, neistinitih te manipulativnih informacija ali na mnogo perfidniji i suptilniji način, što je posebno opasno.

Djeca i mlađa populacija korisnika interneta, osobito su podložni manipulaciji informacijama te je potrebno mnogo edukacije i obrazovanja kako bi korisnici novih medija postigli kritičko, osviješteno i selektivno razumijevanje prirode masovnih medija te postali „sigurni“ korisnici interneta.

U tome im mi, roditelji, moramo pomoći. Educirati, informirati o mogućim opasnostima te učiti sigurnom korištenju tehnologije.

**********

Sandra Osrečki magistra je novinarstva i majka troje djece. Sandra se opisuje kao mama koja svakodnevno osmišljava načine kako sakriti brokulu ispod komada pohane piletine, kako na vrijeme odvesti kćer na gimnastiku a da pritom sin ne zakasni na engleski, kako držati bebu na oku i animirati je raznim edukativnim igračkama i vježbicama dok kuha ručak i istovremeno telefonski dogovara termin kod logopeda, kako mužu ujutro zapakirati zdrav ručak za posao, otići na tržnicu po svježe meso i povrće, staviti maskaru i nalakirati nokte, ubaciti još negdje frizera, teretanu i odlazak u parkić s djecom. U tom malom savršeno funkcionirajućem kaosu, Sandra pokušava zadovoljiti potrebe svih članova obitelji, uključujući i svoje, a jedna od tih potreba je i pisanje. Piše iz gušta i poručuje: “Ako pisanjem pomognem/inspiriram/nasmijem barem jednu mamu, bit će mi drago”.