Velika se većina ljudi trudi biti što je moguće bolji roditelj. Nastoje djeci usaditi vrijednosti i odgajati sretne mališane koji će danas-sutra biti izgrađeni ljudi. Ta zadaća nije lagana - upravo suprotno. Nema univerzalnih pravila dobrog roditeljstva i svatko tu ulogu obavlja na sebi svojstven način. Nažalost se često dogodi da tek u odrasloj dobi osvijestimo da smo odrastali s toksičnim roditeljem.
Takvi roditelji, svjesno ili nesvjesno, ne poštuju djetetove granice, ne dopuštaju mu da se čuje i njegov glas i/ili preko djeteta nastoje projicirati svoje neispunjene ciljeve. Od djeteta žele napraviti svoju kopiju ne uviđajući njegove potencijale. Recimo da dijete želi svirati neki instrument ili upisati određenu srednju školu ili fakultet, a ti ga svim silama nastojiš od toga odgovoriti i uvjeriti ga da je bolje da se bavi onim ili onim ili da studira ovo ili ono - iako ga to ne zanima. Ili, na primjer, omalovažavaš ono što dijete samostalno učini i ne potičeš ga da se razvija u određenom smjeru.
Vjerojatno je da će dugotrajna izloženost obeshrabrujućim rečenicama djetetu ostaviti negativne posljedice. U odrasloj bi dobi moglo pomisliti da nije dovoljno dobro i biti narušena samopouzdanja.
Na primjer, često se dogodi da se roditelji pred djetetom žele prikazati kao oni koji nikad ne griješe. Nesvjesno ga uče da je greška nužno loša te se usredotočuju samo na djetetove mane. Kad ono napravi nešto dobro, zaborave ga pohvaliti - a pohvala je važna jednako kao i kritika, zapravo i važnija. Djeca moraju znati da se mogu osloniti na roditelja u kojem god trenutku te im treba objasniti zašto je neko ponašanje poželjno, odnosno nepoželjno.
Kad s djetetom žele iskomunicirati takve stvari, zna se dogoditi da mu roditelji pogrešno pristupaju. Koriste rečenične konstrukcije koje djetetu dugoročno ostavljaju gorak okus. Dijete stječe dojam da roditelj nije tu za njega te da ga dovoljno ne uvažava, a na kraju krajeva - i uništavaju djetetovo samopouzdanje. Evo o kakvim se rečenicama radi - izdvajamo samo neke od njih.
'Bez uvrede, ali...'
'Nemam ništa protiv njih, ali...', 'Dobro si to napravio, ali...' - ovu rečeničnu konstrukciju sigurno si čula nebrojeno puta, a upravo je ona često brutalna. U njoj se pokušava zamaskirati uvreda, no stvar je u tome da ono što slijedi nakon ALI pobija sve ono dobro. Kad kažemo 'bez uvrede' smatramo da smo se na vrijeme ogradili i da ne vrijeđamo drugu stranu. Itekako ju vrijeđaš. Te te dvije riječi ne oslobađaju odgovornosti naspram onoga što će uslijediti. Druga strana, u ovom slučaju dijete, pomislit će da nikad nije dovoljno dobro.
Zamisli sad što bi se dogodilo da takvu rečenicu slušaš gotovo svaki dan - sigurno bi čula samo ono što dolazi nakon ali, a tako izrečena kritika ne djeluje konstruktivno ni motivirajuće. Umjesto toga, bolje je nježnije pristupiti i otvoriti prostor za dijalog. I djetetu bez galame dati povratnu informaciju iz koje će uvidjeti što bi moglo bolje.
'Dosadan/a si' ili 'Baš si čudan/na'
Govoriš li ovo djetetu onda kad ti je loš dan ili kad ti ga se ne da slušati (što se ne bi smjelo događati), činiš mu lošu stvar. Ovakvi pridjevi nepovoljno utječu na djetetovu percepciju samog sebe. Dijete trebaš poticati u izgradnji samopouzdanja i pozitivne slike, a ne ga kočiti i omalovažavati.
Dijete iz ovakvih rečenica može iščitati da njegovo mišljenje ili pitanje ništa ne vrijedi te da je bolje šutjeti. Također, može pogrešno zaključiti da ne treba iskakati iz mase ili biti indvidualac. Ovakve rečenice zato izbjegavaj i uvijek nastoji odvojiti vrijeme za svoje dijete i razgovor s njim.
'Ti si (neka pogrdna riječ)'
Dijete treba učiti razumijevanju, empatiji i komunikaciji koja ne omalovažava druge. Koristi li roditelj uvrede samo zato što je ljut u tom trenu, i dijete može poprimiti takav obrazac ponašanja. Uvrede će utjecati na njegovo samopouzdanje te za njih nema mjesta čak ni kad je riječ o šali. Mališani će teško razlikovati šalu od kritike te će ih uzimati k srcu. Posebno su na to osjetljivi u pubertetu - tad će misliti da ta uvreda definira njihov karakter. Pogrdne su riječi oblik verbalnog zlostavljanja i treba ih se kloniti.
'Vidi koliko prištića imaš' ili neka druga uvreda na račun izgleda
Živimo u svijetu nametnutnih ideala, a posredstvom društvenih mreža djeca i mladi stječu dojam kako bi, kao, trebali izgledati. Odudaraju li od trendova ili su po nečemu drugačiji od većine, često se osjećaju manje vrijedno. S godina dijete, odnosno mlada osoba postaje svjesna sebe i svojih mana i vrlina. Roditelji mu mogu pomoći u tom procesu tako da joj osvijeste da je sasvim normalno imati sitne nesavršenosti te da ih treba prihvatiti.
Treba znati da ni odrasli nisu savršeni pa zašto nepromišljenim kritikama na račun izgleda uništavati djetetovo samopouzdanje. Nemoj to činiti jer djetetu takve rečenice nisu šaljive već uvjerljive. Posebno se loše osjećaju kad to čuju od svojih roditelja.
'Da budem iskren/na...'
Ova konstrukcija sugerira da roditelj dosad nije bio iskren, a što je još gore, u nastavku rečenice obično slijedi nešto negativno. Ako si ti jedna od onih koja je ovu rečenicu usvojila tijekom svog djetinjstva, sad je vrijeme da je eliminiraš iz svog rječnika. Uči dijete da je iskrenost najveća vrlina i da ne treba dodatno naglašavati da slijedi neka iskrena izjava. Nemoj ovu konstrukciju koristiti za neopravdano i neargumentirano kritiziranje djeteta.
