Roditeljstvo zna biti naporno, teško, iscrpljujuće umno i fizički, ali i nadasve predivno i jedno jedinstveno iskustvo za koje ne znaš što je niti ti ga itko može opisati dok ti se ne dogodi. Onda kada se jednom dogodi, nema natrag - sve što radiš, radiš za njih. I tu počinje briga koja nikada ne prestaje.
Koliko god pročitala knjiga, članaka i tekstova, shvatiš da je odgoj, koji je toliko općepoznat, jer svi primjenjujemo slične norme, opet toliko individualan - jer te iste norme možemo primijeniti na sto različitih načina . Svi težimo onoj društvenoj paradigmi u kojoj živimo savršen život u savršenom domu sa savršenim mužem i savršenom djecom. Ta paradigma širi se kroz televizijske serije i filmove gdje je odgoj gotovo uvijek prikazan kroz šalu, a tu šalu djeca u serijama prihvaćaju bez pogovora ili s vrlo malo pobune.
Stvarnost je malo drugačija. U stvarnosti se roditeljstvo čini potpuni 'cirkus' u kojem si ti ona koja hoda po žici (nevezana), žonglira s tri loptice (između prljavog rublja, ručka i urlajuće djece) dok joj partner dodaje četvrtu lopticu (odlazak u kupovinu). Uz sve to trudiš se usaditi djeci pravilne vrijednosti, pazeći pritom na njihov ego, tuđe osjećaje, želje i pozdrave ( i sve ono ostalo što piše po internetima i knjigama). U tom silnom trudu da odradimo najbolji posao i 'stvorimo' najbolje moguće ljude, nerijetko griješimo,a te greške mogu imati ozbiljne razvojne posljedice kod djece . Ali, možeš osvijestiti neke bitne greške koje imaju značajnu ulogu u kreiranju svijesti tvojih najmlađih
'Bravo, pametno moje!'
Koliko smo puta u danu izgovorile ovo? A možda nismo trebale! Iako je poticajno okruženje pozitivno za dijete, potrebno je pažljivo dozirati i birati riječi. Istraživanje provedeno djeci u petom razredu osnovne škole na temelju kojeg su zaključili da djeca koju se pretjerano hvalilo imaju veliku potrebu prikazati se kao uspješna, pametna i inteligentna, dok oni koji su imali drugačije odgojne metode do uspjeha dolaze trudom i dokazivanjem. Bitna razlika je u trudu uloženom da bi postigli željene rezultate. Puno manje truda je uloženo kod djece koja su navikla biti 'hvaljena' jer smatraju da su takvi po rođenju, dok druga grupa nema takvu sliku o sebi i smatraju da je za pohvalu potrebno uložiti puno truda. Da ne bi shvatila krivo. Pohvale su pozitivne, ali samo one koje su utemeljene u nekom postignuću.
Puno nadzora i organiziranih aktivnosti
Ništa nije toliko štetno kao roditelj koji pokušava imati potpuni nadzor nad svojim djetetom. Cijeli život gledaš ih kako odrastaju i pitaš se kakvi će ljudi biti? Ispravan odgovor bio bi - svoji! Dozvoli djetetu da bude individua. Moguće je da ti neće biti sličan po stavovima i uvjerenjima, ali nije li to poanta? Želimo da odrastu u jedinstven karakter, ne u svoje roditelje.
'Srami se'
Sram je jedan od najopakijih manipulativnih osjećaja. Koliko puta si to čula kao dijete? Pa čak i situacijama kada se nisi imala zašto sramiti, opet si ostala posramljena jer je netko drugi smatrao da je to primjerena odgojna mjera. Nije ga moguće izbjeći, kao ni jedan drugi osjećaj - prirodno ćeš ga osjetiti u određenim situacijama, ali ne moraš ga potencirati. A upravo to radimo djeci - namećemo osjećaj srama u raznim situacijama i potenciramo ga što može biti potencijalno opasno za djetetov daljini razvoj identiteta. Naime djeca ne mogu razabrati da ih se posramljuje jer nešto ne znaju (što je primarni uzrok srama) nego to povezuju sa svojim identitetom i u takvim emocionalnim situacijama mogu početi stvarati 'lažni' identitet kako bi izbjegao osjećaj srama.
