U gluhim se obiteljima rađa između 5 i 10 posto gluhe djece, a više od 90 posto djece s oštećenjem sluha dobivaju čujući roditelji. U Hrvatskoj se godišnje rađa između tridesetero i četrdesetero djece s oštećenjem sluha.
Budući da većina čujućih roditelja koji dobiju gluhu djecu, do tada nije poznavala gluhe osobe, Hrvatski savez gluhoslijepih Dodir izradio je priručnik koji im pomaže nositi se s komunikacijskim izazovima roditeljstva.
Priručnik je namijenjen roditeljima gluhe, gluhoslijepe i nagluhe djece. Pregledno, jasno i poučno navedeno je sve što roditelji prolaze od postavljanja djetetove dijagnoze do njegova uključivanja u dječji vrtić.
„Doznavanje djetetove dijagnoze prati niz negativnih emocija – od šoka i nevjerice do teškog prihvaćanja dijagnoze ili čak ignoriranja. Zatvaranje očiju za dijete je najgora mogućnost. Treba se činiti upravo suprotno – širom otvoriti oči. Čujući roditelji čim prije trebaju početi učiti znakovni jezik kako bi krenuli razvijati komunikaciju s djetetom, ali i njegove intelektualne potencijale. Priručnik pojašnjava kako komunicirati s djetetom s oštećenjem sluha, kako birati igre i animirane filmove te zašto je važan razvoj čitanja i pisanja“, kazala je dr. sc. Sanja Tarczay, predsjednica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir.
dr. sc. Sanja Tarczay
Radi normalnog razvoja gluhe, gluhoslijepe i nagluhe djece Dodir se zalaže za njihovo uključivanje u dječje vrtiće uz prevoditelje znakovnog jezika.
Dr. sc. Ljubica Pribanić, pročelnica Odsjeka za oštećenja sluha na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kazala je da se bilježe slučajevi djece koja prođu provjeru sluha u rodilištima, ali im se oštećenje sluha otkrije kasnije. Majkama koje odmah doznaju za oštećenje sluha kod novorođenčeta, savjetuje da s komunikacijom započnu odmah.
„Majke tada trebaju početi prikupljati informacije o dijagnozi djeteta, ali ne smiju zanemariti ovo intuitivno. I čujućem i gluhom djetetu treba se obraćati iz blizine, tj. s udaljenosti od 25, 30 centimetara. Kod gluhog djeteta to znači stavljanje naglaska na vizualnu komunikaciju. Čujuće majke trebaju učiti kako komunicirati s gluhim djetetom. Primjerice, kod gluhih roditelja gluhe djece mnogo je jača facijalna ekspresija nego kod čujućih roditelja. Dok ne nauče znakovni jezik, mogu se služiti vlastitim „kućnim“ znakovima“, savjetovala je dr. sc. Ljubica Pribanić.
Dr. sc. Ljubica Pribanić
Urednica priručnika je Ivana Zima, a na njegovu su predstavljanju, među ostalima, bili gluhi roditelji čujuće djece, čujući roditelji gluhe djece i gluhi roditelji s gluhom djecom. Složili su se kako bi im taj priručnik bio od velike koristi na početku njihova roditeljstva.
Ivana Zima