Sva djeca doživljavaju strah i to se smatra normalnim dijelom djetetova razvoja.
Oko 6. mjeseca bebina života može se javiti strah od nepoznatih ljudi. Od 8. mjeseca na dalje javlja se strah od odvajanja ili separacijska anksioznost kada se beba drži mame ili tate i panično boji njihova odlaska. Oko 2. godine života neka djeca počnu se bojati životinja (najčešće buba, zmija i pasa) te oko 3. godine čudovišta, paukova, vještica. Oko 6. godine taj strah se proširuje i na "sumnjive" ljude, prirodne katastrofe, nasilje, provalnike, natprirodna bića (npr. duhove) te mraka iz kojeg vrebaju strašne prilike i spodobe. Ovi strahovi imaju veze i s činjenicom da se u dječjim glavicama često isprepliću mašta i realnost koju tek nakon 6. ili 7. godine djeca jasnije razlikuju.
Kada dijete osjeti strah, njegova reakcija je zamrzavanje tijela ili bijeg i skrivanje. Nadalje, dijete počinje glasno plakati, vidno je uznemireno, spušta glavicu i povija tijelo prema "unutra" kao da se povlači u sebe, ubrzano diše i povisuje ton glasa.
I odrasli se kod jakih naleta straha jednostavno paraliziraju ili pak postaju hiperaktivni da iz određene situacije pobjegnu. Prirođena reakcija ljudskom rodu u situacijama straha je "bori se ili bježi". Prestrašiti nas može neka vanjska prijetnja ili okolnost (npr. netko nas želi fizički ozlijediti), ali bojimo se, puno češće i nekih situacija koje su u našoj glavi i produkt naših misli (npr. hoće li se moje dijete priviknuti u vrtiću?). Znanost kaže da naš mozak ne prepoznaje razliku između "stvarne" i "umišljene" strašne situacije. On samo zna da se boji. Kad se prestrašimo, naše tijelo izbacuje adrenalin koji nam treba kako bi mogli pobjeći ili se boriti, povisuje nam se krvni tlak i tijelo šikne veliku količinu šećera kako bi imali energije snositi se sa nekom zastrašujućom situacijom i ponovno bili sigurni.
Isto se događa i djeci. Postaju fizički uzbuđena i uznemirena, odnosno psihički probuđena i emocionalna potreba iza straha zapravo je potreba za povratkom osjećaja sigurnosti. Tu nastupaju roditelji koji upravo tako trebaju emociju straha tretirati. Kao potrebu vraćanja u stanje mira. To se postiže na tri načina:
1. Roditelj mora ostati smiren i ne smije reflektirati vlastiti strah prema djetetu jer će tu napetost dijete intuitivno osjetiti 2. Djetetu treba pružiti fizičku sigurnost - grliti ga, maziti, tješiti, ljubiti 3. Nježnim i ozbiljnim glasom roditelj djetetu treba pomoći da se psihički smiri
Četiri najčešća straha u ranoj dječjoj dobi
1. Strah od nepoznatih situacija
Bilo da je riječ o odlasku doktoru, odlasku na dječji rođendan u neki nepoznat prostor ili na neku nepoznatu aktivnost, djeca se često boje nepoznatih situacija u kojima će biti s nepoznatim ljudima i imati iskustva koja nisu dio njihove rutine i svakodnevice. Djeca se nepoznatih situacija plaše čak i kada znaju da će roditelji biti s njima. U takvim situacijama roditelj treba unaprijed pripremiti dijete strpljivim opisom svega što će događati. O ovom strahu govori slikovnica "Psić se boji odlaska doktoru". Sastoji se od jednostavne priče u kojoj će djeca prepoznati vlastite osjećaje straha te savjeta za roditelje. NARUDŽBE UZ POPUST
2. Strah od kritike i kazne
Neka djeca vrlo su napeta i osjećaju paniku zbog moguće buduće situacije u kojima ih se kritizira, proziva, grdi, viče na njih ili ih se kažnjava. Kad jednom prođu kroz takvo iskustvo, u njih se uvlače tjeskoba i strah te im se pri pomisli da bi mogli ponovno biti izloženi takvom iskustvu počnu javljati znakovi panike - znoje im se ručice, drhte, tijelo im se stisne, glavica spušta i povlače se u sebe. Zadatak roditelja je da umiri dijete i promijeni svoj pristup u odgoju. O ovom strahu govori slikovnica "Slonicu je strah vikanja i kazne". Sastoji se od jednostavne priče u kojoj će djeca prepoznati vlastite osjećaje straha te savjeta za roditelje. NARUDŽBE UZ POPUST
3. Strah od odvajanja od roditelja ili separacijska anksioznost
Prvi znakovi ovog straha javljaju se već kod osmomjesečnih beba, a vrlo je čest kod male djece, posebno kod odlaska u vrtić ili jaslice, odlaska na dječje rođendane ili druge aktivnosti u kojima ne sudjeluju roditelji. Ovdje nije samo riječ o strahu, već o vrlo snažnoj tjeskobi, preosjetljivosti, burnim reakcijama, grčevitom stiskanju uz roditelja. Mogu se javiti i psihosomatski problemi (trbobolja, glavobolja), odbijanje suradnje, ekstremna zabrinutost za dobrobit roditelja, problemi sa spavanjem, napadaji panike i slično. O ovom strahu govori slikovnica "Medvjedića je strah ostati u vrtiću". Sastoji se od jednostavne priče u kojoj će djeca prepoznati vlastite osjećaje straha te savjeta za roditelje. NARUDŽBE UZ POPUST
4. Strah od promjene u obiteljskom okruženju
Ovaj strah najizraženiji je kad u obitelj stiže braco ili seka, ali javlja se i kada primjerice, jedan od roditelja počinje raditi van mjesta prebivališta pa je odsutan, kada je netko u obitelji bolestan ili premine i sl. U pozadini ovog straha najjače je izražen strah od gubitka sigurnosti, jer djeci su roditelji i roditeljski dom baza za osjećaj sigurnosti. Kad se tu nešto promijeni, djeca se osjećaju kao da "gube tlo pod nogama". Javlja se panika, zbunjenost, razmišljanje o strašnim scenarijima koji bi se mogli dogoditi. Dijete može pokazivati znakove regresije (ponovno se ponaša kao beba), separacijske anksioznosti i ovisnost o roditeljskoj pažnji. O ovom strahu govori slikovnica "Ovčicu je strah jer će dobiti brata". Sastoji se od jednostavne priče u kojoj će djeca prepoznati vlastite osjećaje straha te savjeta za roditelje. NARUDŽBE UZ POPUST