U svojoj knjizi Hunt, Gather, Parent: What Ancient Culturs Can Teach Us About the Lost Art of Raising Happy, Helpful Little Humans, koja je plod dugogodišnjeg istraživanja metoda odgoja u kulturama diljem svijeta, novinarka Michaeleen Doucleff predlaže roditeljima da razmisle o tome da se riješe većine igračaka koje su kupili svojoj djeci.
"Djeca su provela 200 tisuća godina bez tih predmeta", piše Doucleff. Ona je s trogodišnjom kćeri proputovala svijet kako bi učila o odgoju od roditelja u selu Maya na poluotoku Yucatan u Meksiku, od Inuita na sjeveru Kanade te onih iz plemena u Tanzaniji. Zaključila je kako su sva djeca koju je sretala dobro odgojena, nisu škrta, već vole dijeliti sa svojom braćom, sestrama i prijateljima, marljiva su, odnosno rade poslove primjerene svojoj dobi bez da ih itko na to tjera. Doucleff naglašava kako je riječ o modernim zajednicama koje su se pridržavale neprocjenjivih metoda odgoja djece, starih desetke tisuća godina. Kaže, američke metode stare su stotinjak godina i mnoge od njih ne djeluju.
"Jedna od najluđih stvari koje radimo je ta što neprestano hvalimo svoju djecu. Kad sam počela raditi na svojoj knjizi primijetila sam koliko često hvalim svoju kćer Rosy i kako pretjerano reagiram čak i na njena najmanja postignuća poput onog kada nacrta cvijet! To je suludo. Ni u jednoj od ovih zajednica koje sam spomenula, ne hvale toliko djecu, a ona su ipak nevjerojatno samostalna, samouvjerena i puna poštovanja prema starijima. Sve ono što želimo da pohvale učine, ta djeca već imaju i znaju i bez njih", kaže autorica za portal The Atlantic.
"Teško je prestati hvaliti djecu, no ja sam odlučila probati. Nije da ne reagiram na ono dobro što ona napravi, ali moje reakcije su puno suptilnije poput osmijeha i kimanja glavom. Moram vam reći da se njezino ponašanje zaista popravilo", dodaje novinarka.
Ono što ju je posebno iznenadilo je činjenca da u zajednici Inuita, odnosno Eskima, klinci gotovo pa uopće nemaju tantrume. Prepričala je za spomenuti portal situaciju u kojoj se dijete od 18 mjeseci igralo sa psom i vuklo ga za rep. Pas ga je ogrebao po licu toliko da je rana krvarila. Dijete se naljutilo, počelo škrgutati zubima, no baka mu je mirnim glasom rekla: "Mi to ne radimo" i uzela ga za rukice te zavrtjela poput helikoptera. U idućem trenutku, dodaje, oboje su se smijali i nikakvog sukoba nije bilo.
Još jednu stvar autorica navodi kao bitnu u odgoju djeteta, a koja se uvelike razlikuje kod Amerikanaca i zajednica koje je posjetila. "Većinu vremena mi ne znamo što raditi s djecom. Zato ih vodimo u igraonice, muzeje za djecu i ostala mjesta namijenjena baš njima. Ideja da su roditelji dužni zabavljati djecu ne postoji u kulturama koje sam posjetila, a ni kroz povijest to nije bilo praksa. Postoje brojni znanstveni dokazi koji pokazuju da kod djece postoji instinkt da se prilagode svojim obiteljima i čine što i ostali članovi. Obitelj ne bi trebala funkcionirati na način da su djeca najvažnija, a svi ostali su im na usluzi. Ono što biste trebali učiniti je nastaviti živjeti kao što ste živjeli i prije, no što su djeca došla, a njih jednostavno uključiti u svoj život. Naprimjer, odemo na plažu, sjednem i čitam tri sata, a ona sebi nađe zanimaciju. Planinarimo, posjećujemo prijatelje… Zajedno obavljamo kućanske poslove, zajedno idemo u dućan. Eto, to činimo umjesto posjeta muzeju za klince", objašnjava autorica ove zanimljive knjige.
Za kraj dodaje još jednu zanimljivost. Kaže, u svim kulturama, osim zapadnjačkoj, odnosno američkoj, oduvijek postoji praksa da je širi krug ljudi uključen u odgoj djece, a ne da se on svodi na mamu i tatu. Djecu bi trebale odgajati i tete, ujaci, kume, prijatelji, svi oni koji su bliski obitelji. "Ljudi misle da je nuklearna obitelj tradicionalna, no pogledamo li u prošlost, odavnina postoji zajednički model brige za dijete. Nije prirodno da je dijete vezano samo za roditelje", zaključuje novinarka.