Ocjene nisu najvažnije
Pravilo broj jedan kad se govori o učenju jest da roditelj ne treba očekivati da će njegovo briljirati u svemu. Roditelji koji inzistiraju na 5.0 prosjeku i nijednoj četvorci uglavnom nepovoljno utječu na djetetov odnos naspram obrazovanju, ali i samopouzdanje. Postavljanje previsokih očekivanja vodi do toga da dijete u zrelijoj dobi postane ili perfekcionist (što nije uvijek dobro) ili da se iz mladenačkog bunta prestane truditi jer 'mami i tati i tako ništa nije dobro'. Dijete treba motivirati i podržavati, a očekivanja trebaju biti postavljena ili na razini djetetovih sposobnosti ili malo više kako bi ono napredovalo. To podrazumijeva da poznaješ svoje dijete toliko da si svjesna što mu ide bolje, a što lošije. Treba shvatiti da i tvoje dijete ima pravo biti vrendovano nižom ocjenom ili imati loš dan.
Suludo je očekivati da tvoje dijete uvijek zna za pet ili svaliti odgovornost na njegove nastavnike. Naravno, ne treba ići ni u drugu krajnost i tolerirati niz loših ocjena nego tada valja pokušati ustanoviti problem.
Očekivanja, dakle, trebaju biti uravnotežena, a ocjene sekundarni plod učenja. Pokušaj se staviti u djetetovu kožu i objasni mu koje su blagodati znanja. A to sigurno nije samo ocjena u e-Dnevniku ili definicija koju će već sutra zaboraviti.