. No čini se kako djecu malotko može zaštiti on njihovih vršnjaka, prijatelja i poznanika iz najbliže sredine, koji koriste internetske društvene mreže i servise za međusobno maltretiranje, zadirkivanje i zlostavljanje.
Mnoge škole zabranile su korištenje mobitela, Facebooka i chat servisa u svojim razredima i tijekom nastave, no djeca kod kuće često imaju neograničen pristup istima. Izvan nastave formiraju se razne grupe na Internetu, ostavljaju postovi i dogovaraju nepoželjne aktivnosti koje su ponekad usmjerene na nekog učenika i nanose mu bol i štetu.
Na stranicama Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba stoji:
Međuvršnjačko nasilje putem Interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.
Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i "provaljivanje" u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.
Što zapravo može učiniti škola?
Osim softverske zaštite, škole imaju na raspolaganju i razne edukativne programe kojima mogu educirati i djecu i roditelje o odgovornom korištenju društvenih mreža i servisa. Neke škole u razvijenijim zemljama sustavno prvode ove mjere, ali cyberbullying se i dalje događa.
Roditelji dolaze u školu i traže pomoć od ravnatelja i profesora, no ni oni nisu često pripremljeni odmah odgovoriti i reagirati na probleme s kojima se djeca susreću online. Teško je pratiti situacije na Facebooku jer se komunikacija među djecom i mladima toliko ponekad užari i zakomplicira, da je raspetljavanje problema i uzroka koji su doveli do određene negativne situacije, jednostavno nemoguće.
Kada je zlostavljanje jednom krenulo i klupko se na Internetu zapetljalo, ono što se može učiniti je samo sanirati posljedice, što je još jedan dokaz da je ponašanje na Internetu, odgovorno korištenje moderne tehnologije i medija, stvar dugoročne edukacije i ne može se rješavati preko noći, niti bi netko po našem mišljenju to trebao očekivati isključivo od strane škole i nastavnika.
Problem je i što država kao takva nema razrađenu strategiju u smislu davanja ovlasti i jasnih smjernica profesorskom kadru, kako postupiti u slučaju zloupotrebe Interneta od strane djece. Mnogi profesori nisu sigurni do kojih granica ide njihov autoritet i što zapravo smiju poduzeti? Mobiteli su vlasništvo djece, profili i korisnički računi na Facebooku su privatni i jamče svakoj osobi privatnost (do one mjere do koje je osoba uopće želi imati), ponašanje djece na Internetu i izvan Interneta te odgoj djece u tom smislu i dalje su primarna zadaća roditelja. Uz sve navedeno, škole su suočene s drugim ograničenjima praktične i pravne naravi.
Ukratko, nije jasno tko bi trebao biti odgovoran za razrješavanje konflikata i problema među djecom kada se dogodi cyberbullying - roditelji, nastavnici, policija, socijalne službe, netko peti ili svi zajedno? Idealno bi bilo kada bi svi mogli djelovati zajedno.
Kao što smo spomenuli, mnogi roditelji traže pomoć od škole, ali ima i onih koji će reći "Moje dijete to nije učinilo. Uostalom računalo je koristilo kod kuće, a ne u školi i ne za vrijeme nastave, pa je to naš privatni problem". Činjenica je da se većina zlostavljanja događa kod kuće ili za vrijeme vikenda kada djeca intenzivnije borave na Internetu, ali se nastali problemi donose s djecom u školu.
U SAD-u podignuto je niz tužbi protiv škola koje nisu uspjele zaštiti pojedino dijete od elektroničkog zlostavljanja. Pojavilo se i niz privatnih tužbi, pa je zakonodavstvo zapravo korak iza tehnologije i novih povreda zakona koje je ona omogućila. Čak ni u toj pravosudno naprednoj državi, ne postoje jasne odrednice vezane uz kršenje nečijih prava zbog problema koji su se dogodili na Internetu.
Vjerujemo da škole čine najviše što mogu obzirom na mnoga spomenuta operativna i pravna ograničenja, obzirom na sivu zonu koja se stvorila oko pitanja privatnosti djece (gdje ona prestaje), obzirom na tehnologiju koja se razvija neslućenim brzinama i nedostatak podrške od strane drugih institucija.
Odgoj djece za odgovorno i dobronamjerno ponašanje prema vršnjacima, bilo u realnom prostoru ili na internetu, zadaća je društva, institucija, škola i roditelja. Stoga preporučamo opsežan tekst o ovo problemu na stranicama Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koji daje smjernice i objašnjenja svima onima koji sudjeluju u odgoju i usmjeravanju djece.
Tekst se nalazi na ovom LINKU.
(JK)