U ovom članku možete saznati kako prepoznati laganje te o strategijama kojima se možete poslužiti kako biste to spriječili.
Mimika i geste koje ljudi rade prilikom laganja su više-manje univerzalne. Dok odrasli to mogu relativno lako kontrolirati – djeca ne mogu. Stoga ako obratite pažnju, moći ćete uočiti neke obrasce ponašanja koja prate male izgovorene laži. Na primjer: dijete je razbilo šalicu i na vaše pitanje tko je razbio šalicu ono izbjegava ili spušta pogled i kaže da ne zna. Zatim, na pitanje gdje su svi bomboni iz teglice, dijete trlja nos ili prekriva usta dok govori da nije ono. Ako se dijete vrati s igranja poderanih hlača i češka po glavi ili licu dok vam pokušava objasniti kako se to dogodilo – vrlo vjerojatno je kako je ta priča neistinita ili barem iskrivljena. Osim navedenih, neki od znakova laganja su još i trzanje lica, vlaženje usta jezikom, nakašljavanje i sl. Naravno, navedene znakove treba uzeti s dozom opreza jer ponekad dijete se možda nakašljava samo zato jer mu je nešto zasmetalo u grlu. Stoga, nemojte odmah prenagliti sa zaključcima.
Važno je da dijete ne kritizirate i ne prigovarate, jer to samo navodi djecu da još više lažu. Postoje puno blaži, bezbolniji i primjereniji načini da se nosite s dječjim lažima te da djetetu pomognete razviti iskrenost.
Dok je jedna mama prvo slušala objašnjenja svog sina koji je negirao da je pojeo sve kolačiće i zatim ga nazvala lažljivcem, druga je mislila da su sitne laži njene trogodišnje kćerkice simpatične pa ih je zanemarivala. Treća se upustila u prepucavanja i objašnjenja kako bi razjasnila što se dogodilo i navela dijete da se slomi te prizna laž i krivnju. Iako sve one vole svoju djecu i žele kod njih razviti iskrenost, upale su u zamku pogrešnog pristupa.
Sva djeca u određenom periodu razvoja lažu
Prije svega, prihvatite da sva djeca u određenom periodu razvoja lažu! Vodite računa o tome da ne zamijenite pretjerivanje s laganjem. Djeca često pretjeruju. Uljepšane i preuveličane priče su češće znak bujne dječje mašte, nego izgovaranja neistine. Predškolci su često impulzivni u pričanju priča i uživljeni u objašnjavanje događaja, stoga to ne treba poistovjetiti s laganjem.
U žarište razgovora uvijek stavljajte ono što se dogodilo, a ne tko je kriv za to što se dogodilo. Drugim riječima, nemojte verbalno etiketirati svoje dijete kao lažljivca. Lažljivac je osobina, opis nekoga kao osobe, dok je izgovaranje laži ponašanje koje se javlja povremeno i može se izbjeći. Povremene laži ne čine dijete lažljivcem, nego je to ponašanje koje dijete odabire i nije trajni dio njegove osobnosti.
Važno je postaviti pitanje na pravi način, a ne na način koji ga zapravo navodi na laž. Na primjer; ako nedostaje komad torte i vidite da je vaše dijete musavo – nemojte ga pitati „Jesi li pojeo tu tortu?“. To je zamka i dijete očekuje da treba lagati, a osim toga dijete misli da vi ne znate istinu i da vam može reći bilo što. Umjesto toga pokušajte mu dati do znanja da znate istinu i ono neće imati potrebu niti razlog lagati. Primjer takvog pristupa je: „Razočaran sam što si pojeo toliko torte! Zato za danas nema više slatkiša!“.
Nemojte prenagliti sa zaključcima kad vam dijete dođe s nekom pričom. Ono gleda situaciju iz svoje perspektive koja je drugačija od vaše i vjerojatno ne vidi „širu sliku“ kao vi, što i dalje ne znači da laže.
Imajte na umu da se dijete koje često govori laži, zapravo bori s niskim samopoštovanjem. Takvo dijete ima problem sa svojim identitetom i osjećajem manje vrijednosti. U tom slučaju, laganje je strategija kojom dijete štiti od takvog osjećaja. Sjetite se da je laganje simptom, a ne uzrok problema. Stoga mu pomozite da postane uspješno, da razvije samopouzdanje i vjeru u sebe. Dijete koje vjeruje u sebe i zna da je voljeno i vrijedno, neće imati razloga lagati. Cijenite i pohvalite iskrenost.
Dijete koje laže zapravo pokušava nešto reći
Iako dječje laži znaju biti simpatične, ne treba ih obilaziti, niti ignorirati. Ono, kao i problemi koji su u podlozi laganja, mogu postati samo veći ukoliko ih se zanemaruje. Budući da je laganje zapravo privlačenje pažnje i želja da se pokaže što boljim – dijete koje laže zapravo pokušava nešto reći. Ako vam male laži ne privuku pažnju, nemojte se iznenaditi ako one postanu veće. Izgovaranje laži doživite kao poziv u pomoć. Vaše dijete nastoji komunicirati. To je jedan od načina na koji ono govori kako želi da mu pomognete biti uspješniji, da se osjeća bolje u svojoj koži, da ima osjećaj pripadnosti i da ima vašu pažnju. Obratite pažnju na ono što se krije iza izgovorenih laži.
Koliko često ste se našli u borbi s djetetom kada mu kažete da laže, a ono vas uvjerava da govori istinu. Možete tako u beskonačnost. Bolja opcija bi bila reći djetetu da mu ne vjerujete jer se ono tada ne može boriti s vašim uvjerenjima. Osim toga na taj način ga nećete etiketirati niti okrivljavati kao lažljivca.
Također, nema smisla raspravljati se s djecom o tome je li ono što priča racionalno. To je izgubljena bitka, dijete to ne razumije jer jednostavno nije dosegnulo taj stupanj moralnog razvoja. Djetetu je nužna jednostavnost, pravila i dosljednost da bi se znalo ponašati, da bi znalo što očekivati; laganje je pogrešno, laganje nije dobro, mi govorimo istinu! Maksimalno pojednostavite stvar: „imamo pravila – kršenje pravila donosi posljedice“. Gledajte na laganje kao što policajac gleda na prekoračenje brzine. Ako vozite prebrzo – dobit ćete kaznu. Njega ne zanimaju objašnjenja zašto vozite brzo. On se samo bavi s posljedicom.
Prema tome, ako dijete nije reklo istinu, bilo da ju je iskrivilo ili zaobišlo, zbog toga treba snositi posljedicu. Posljedice trebaju biti nešto što će dijete osjetiti na svojoj koži i shvatiti kao posljedicu svog postupka. Na primjer: „lagao si i zato danas ideš ranije u krevet / danas nećeš gledati omiljeni crtić / danas ne možeš dobiti desert / ne smiješ voziti bicikl dva dana / danas nećeš igrati kompjutorske igrice i sl. Ako je dijete predškolske dobi, eventualne razgovore o razlozima njegovog laganja, ostavite za trenutak kada se tenzije slegnu. Razgovarajte hladne glave i bez ljutnje.
Posljedice moraju kod djeteta stvoriti osjećaj nelagode, u smislu da im se taj postupak ne sviđa, u suprotnom neće dovesti do promjene. Cilj je da dijete ima na umu negativne posljedice laganja i ipak kaže istinu.
Naravno, posljedica se treba odnositi na laganje, a ne na incident ili situaciju koja je vezana uz to. Na primjer: ako dijete razbije tanjur i kaže da nije – treba snositi posljedicu za laganje, ali ne i za razbijanje tanjura. Ako kaže istinu, nemojte ga jednako kazniti za razbijanje tanjura – cijenite istinu. Tanjur nije vrijedan gubitka povjerenja djeteta u vas, zato ne budite prestrogi kada vam ipak kaže istinu. Ukoliko je situacija ozbiljnija od razbijanja posuđa onda svakako odvojite posljedicu za laganje od posljedice za situaciju. Na primjer: za laganje mu ukinite omiljeni crtić, a za „neprimjerenu situaciju“ pošaljite ga ranije u krevet.
Ispunjavajte svoja obećanja jer neispunjeno obećanje dijete doživljava kao da ste ga slagali i iznevjerili. Kad je riječ o posljedicama laganja – budite dosljedni i u tome. Ako mu kažete da zbog laganja neće smjeti gledati omiljeni crtić dva dana – onda neka to doista bude dva dana.
Nemojte koristiti pravila koja će kazniti buduće laganje ili prijetnje kojima ćete nastojati zaustaviti laganje. Na primjer; „ako budeš još jednom lagao…“ dijete to čuje na način kako vi očekujete da će opet slagati.
Ne pretpostavljajte da je sve što vaše dijete izgovori – laž. Ako svaku njegovu riječ tretirate kao moguću laž – zašto bi dijete ikad više uopće i poželjelo reći istinu, ako mu ionako nećete vjerovati. Dakle, ne pretjerujte s kontroliranjem svog djeteta, time ga dovodite u situaciju da vam nepotrebno laže kako bi izbjeglo vašu ljutnju.
Na kraju ne zaboravite da za svaku promjenu treba vremena, kako dijete bude razvijalo samopouzdanje, razlozi za laganje polako će nestajati.
Autorica članka: Dunja Juričić, mag. psych
Izvor: Istražime.com