Također, uključuje dvije misli koje dijete treba u jednom trenutku imati na pameti – „Autić je moj, ali je trenutno u posjedu moga brata.“ i „Kasnije će mi vratiti autić.“, što zahtjeva i razumijevanje vremena. A postoje i neke stvari koje se nikad ne dijele, poput donjeg rublja. Za jednog dvogodišnjaka ili trogodišnjaka ovo je poprilično puno informacija, zar ne?
Pa ipak, unatoč složenosti djeca mogu naučiti dijeliti, ali za to treba vremena. Pomaganje djeci da nauče dijeliti zahtjeva strpljenje i spretnost, a evo što možete očekivati i kako im pomoći.
Budite dobar uzor. Ako su roditelji skloni dijeljenju svoga vremena i stvari s drugima, djeca će to vidjeti i brže usvojiti.
Razgovarajte o osjećajima. Pitanje „Bojiš li se da nećeš svoju igračku dobiti nazad?“ pomaže djetetu da prepozna svoje osjećaje, a to s vremenom dovodi do prepoznavanja i odgovaranja na osjećaje drugih. Mala su djeca dobra kod čitanja izraza lica, ali ne i kod imenovanja osjećaja koje vide. Možete im pomoći u učenju prepoznavanja osjećaja tako da dok čitate priču pitate „Zašto zeko izgleda tužno?“ i sl.
Budite uz dijete za vrijeme igre. Kada dvoje male djece žele istu stvar, budite tamo kako biste ih naučili reagirati u takvoj situaciji. Pokušajte s ovim pristupom: „Može li se Jelena igrati s tvojim zekom kada ti završiš?“ ili ponudite izbor: „Želiš li podijeliti svoj crveni ili plavi autić s Karlom?“.
Učinite dijeljenje konkretnim. Dijeljenje je poprilično apstraktno za malu djecu. Kroz razgovor im pokušajte objasniti da će ako dovoljno pričekaju dobiti svoju igračku ili drugu posuđenu stvar nazad.
Nemojte forsirati ako će nastati problem. Ako primijetite da će zbog nenaučene vještine dijeljenja među djecom u parkiću eskalirati problemčić, radije svoje dijete zaokupite nekom drugom igračkom.
Prije zajedničkog igranja s drugom djecom porazgovarajte s djetetom. One stvari koje ne voli dijeliti ostavite kod kuće, a utvrdite koje stvari dijeli bez problema i njih ponesite na igranje.
Igračke za dvoje. Dovoljno igračaka za dvoje djece smanjuje mogućnost da će se uopće pokušati boriti za dijeljenje samo jedne.
Pohvalite dijete za uspjeh. Ako dvosatno igranje u parku završi bez i jednog natezanja „Moje, to je moje! To nije tvoje, to je moje!“, pohvalite dijete. Bit će ponosno kada vidi da ste i vi ponosni na njega i vjerojatno će se potruditi ponoviti takvo ponašanje.
Ne izigravajte spasioca. Ponekad se trebate povući korak nazad kada vidite da je nevolja među djecom na pomolu. Možete eventualno reći nešto poput: „Čini mi se da imate problem, možete li ga vas dvoje međusobno riješiti?“. Naprosto, ako intervenirate svaki put, djeca se neće naučiti snaći sama.
Sposobnost dijeljenja raste kako raste dječje iskustvo s tim. Pa ćete tako vjerojatno od svog djeteta doživjeti kako ne reagira kada mu dijete manje od njega uzme igračku i to je u redu, a ono zna dijeliti stvari jer je tako odraslo.