Neki od njih, poput najnovijeg Shreka, namijenjani su djeci, pa se sve češće postavlja pitanje kako 3D doživljaj utječe na psihu i dobrobit mališana?
Kada govorimo o četvrtom nastavku Shreka, on će doista djecu i roditelje ostaviti bez daha. Moderniji, zabavniji i ljupkog scenarija, ovaj animirani film uveseljavat će osobito one starije od 8 godina koji mogu pratiti radnju i potpuno uživati u svim njegovim aspektima. No kako je i četvrti Shrek sniman u 3D tehnologiji, tako su i akcijski prizori kaotičniji, intenzivniji i vizualno napeti.
Roditelji žele da njihovo dijete u potpunosti uživa u svim 3D prizorima, ali većina se pita kako zapravo dječji mozak procesuira 3D prikaze i jesu li oni štetni za mozak mališana?
Ovo pitanje zapravo je usko povezano s pitanjem zbog čega su 3D filmovi uopće toliko zanimljivi i uzbudljivi? Kao i kod odraslih, oni djeluju i na doživljaj gledanja filma kod djece iz jednostavnog razloga što se za gledanja 3D filma "utišavaju" sve druge moždane aktivnosti. Mozak je gotovo potpuno zabavljen senzornim procesuiranjem i ima manje energije za druge zadatke.
Kako bi shvatili kako mozak procesuira senzorne podražaje pokušajte neki predmet u daljini gledati na način da naizmjence prekrivate rukom po jedno oko. Imat ćete dojam da se predmet miče. To se događa zato što mozak neprestano sintetizira dvije različite dvodimenzionalne (2D) slike iz dva oka, u jednu 3D sliku. 3D filmovi funkcioniraju na sličan način, odnosno projiciraju dvije 2D slike na platno istovremeno. Naočale koje dobivamo uz 3D film blokiraju jednu ili drugu 2D sliku tako da svako oko vidi samo ono što je kreirano za to određeno oko, a mozak sliku iz svakog oka kombinira u 3D prikaz.
Što onda radi naš mozak kada sjedimo u kinu, gledamo u veliki ekran s 3D naočalama, okruženi surround zvukom i procesuiramo 24 slike u sekundi? Mozak se bavi procesuiranjem tih vanjskih podražaja i gotovo ništa drugo. Prefrontalni korteks mozga koji je zadužen za kontrolu impulzivnog ponašanja, razmišljanje unaprijed i moralne odabire, gotovo je neaktivan tijekom gledanja 3D filma. Ti dijelovi naše osobnosti gube se zbog energije koja se troši na procesuiranje vanjskih podražaja.
Ove činjenice zapravo čine gledanje 3D filma toliko uzbudljivim iskustvom, koje može biti ugodno, ali i iznimno silno i intenzivno.
Kad su u pitanju djeca, dodatni napor uložen u procesuiranje vanjskih vizualnih podražaja može ih učiniti ranjivijima i osjetljivijima na sadržaj koji gledaju. Drugim riječima, ako bi ih neki dio filma prestrašio i u "normalnoj" 2D verziji, još će ih više izbezumiti u 3D verziji. Stoga je iznimno važno da roditelji pažljivo pročitaju sadržaj i pronađu dio koji garantira da je film primjeren djeci određene dobi.
Nakon Avatara, mnogi su odrasli diljem svijeta prijavljivali osjećaj mučnine nakon gledanja filma. To se događa zato što signali iz očiju govore mozgu da se krećemo u odnosu na našu neposrednu okolinu, no unutrašnje uho koje je zaduženo za ravnotežu istovremeno govori mozgu da se ne krećemo, već da sjedimo. Protiv mučnine u kinu možemo se boriti samo na način da tijekom scena gibanja zatvorimo oči ili gledamo u stranu, a ne u ekran. Tako možemo zaustaviti odašiljanje proturječnih informacija mozgu i preorijentirati se na stvarni prostor.
Neki stručnjaci kažu da 3D akcijske scene mogu uznemiriti djecu mlađu od 8 godina, osobito u scenama u kojima junaci padaju sa visina ili velikom brzinom lete te bivaju napadani sa svih strana. Stoga 3D filmovi nisu preporučljivi za predškolce, a za one starije odluka ostaje na roditeljima. Važno je da sam sadržaj filma bude primjeren njihovoj dobi i da s njima o 3D iskustvu prethodno razgovaramo i upozorimo ih na novo iskustvo koje ih čeka.
Ukoliko se odlučite priuštiti djetetu 3D iskustvo, neki od savjeta su:
- film gledajte s udaljenosti koja je barem tri puta veća od visine samog kino platna
- ukoliko dijete ne osjeća 3D doživljaj, radije prestanite gledati film
- ukoliko dijete osjeti mučninu ili vrtoglavicu odmah prestanite s gledanjem filma
- ukoliko se dijete plaši i osjeća neugodu, napustite kino
(JK, Izvor: childrenshospitalblog.org)