Nekada su djeca ravnopravno s roditeljima sudjelovala u mnogim svodnevnim obavezama. Čistili su, brisali prašinu, usisavali, meli, odnosili smeće, vjesili rublje, prali suđe. Na selu su radili na svim radovima na njivama i oko seoskih gospodarstva i pomagali roditeljima.
Neki će reći da su to bila druga vremena, kada su klinci imali više vremena i na njima nije bio pritisak da od malih nogu postižu najviše te nisu bila toliko opterećena. Ima istine u tome, ali pomaganje i davanje kućanskih obaveza djeci sve je rijeđa pojava u modernim obiteljima. Roditelji preuzimaju potpunu brigu o svim poslovima u domu, a na djeci je eventualno da pospreme svoju sobu.
Za Hrvatsku, naravno, nemamo takvih podataka, ali istraživanje provedeno u SAD otkrilo je da je 82% odraslih Amerikanaca imalo kućanske obaveze u usporedbi sa samo 28% djece koje te obaveze imaju danas.
No niz studija objavljeno je u zadnjih 15 godina vezano za dobrobiti sudjelovanja djece u kućanskim poslovima i obavezama. Redovito, smisleno sudjelovanje djece u kućanskim poslovima ima itekakav utjecaj na školski angažman i uspjeh i socijalne vještine kod školaraca i tinejdžera. Studije koje su provođene kroz više desetljeća i koje su pratile djecu kroz odrastanje pokazale su da su ona djeca koja su redovito obavljala kućanske poslove, odrasla u mentalno najzdravije odrasle pojedince, da su profesionalno bili uspješniji, ostvarivali bolje veze i osjećali se zadovoljnije.
Neke druge studije su otrkile da su konflikti oko obavljanja kućnih obaveza glavni izvor svađa između roditelja i djece. Stari trikovi poput davanja džeparca za obavljene kućanske poslove, ovih dana više ne funkcioniraju. Vjerojatno je to zato što ionako dobiju sve što žele.
Djeca imaju vrlo negativnu percepciju kućnih obaveza. Uzrok leži u ponašanju roditelja koji također vrlo negativno i stresno reagiraju na sve što se po kući treba napraviti, s obzirom na to da su i sami preopterećeni poslom i raznim obavezama izvan kuće. Taj se osjećaj pretače i na djecu.
Još je jedan faktor vrlo je važan kada kod djece želimo potaknuti interes za obavljanjem kućnih obaveza za njihovo dobro. Naime, ako to želimo raditi uspješno, moramo biti dobar uzor, odnosno radit ćemo to najuspješnije ako su kućne obaveze ravnomjerno raspodijeljene na sve članove obitelji, odnosno ako svi u njima sudjeluju. Nije dovoljno djeci samo dati popis obaveza koje trebaju napraviti, već se kućni poslovi trebaju obavljati uz vodstvo odraslih, uz interakciju i zajedništvo. Kroz interakciju stvaraju se obiteljski rituali, razvija komunikacija, empatija, osobna etika i poboljšava niz drugih kognitivnih vještina.
Kako taj duh unijeti u kaotične živote modernih obitelji?
Posljednja otrkića iz područja kognitivnih znanosti pokazala su da je moguće kod djece promijeniti percepciju iz "ja to moram" u "ja to hoću" uz snažnu motivaciju koja se bazira na brizi o drugima. Naime, studije pokazuju da su djeca rođeni pomagači i da ih je najlakše motivirati ako shvate da nekome pomažu ili da se o nekome brinu. Ako sve mama napravi i ne treba pomoć, oni to tako i prihvaćaju. Ali ako cijela situacija za njih znači da su jako puno pomogli mami i tati i da se bez njih nešto ne bi moglo napraviti, tada uskaču i pomažu.
Kod komunikacije s djetetom dobro je upotrebljavati imenicu "mi" tj. "mi ćemo sada to i to napraviti i mama treba tvoju pomoć", umjesto "ti ćeš to napraviti". Isto tako, roditelji ne bi smjeli zanovijetati oko obaveza u domu već napraviti interakciju, obiteljski sastanak u kojem će se kao obitelj dogovoriti što trebaju jedni za druge napraviti. Umjesto prenošenja negativnosti, na taj način osvješćujemo kod djece ponos da rade nešto dobro za cijelu obitelj. Podsvjesno kod djece na taj način budimo osjećaj korisnosti, zadovoljstva i pripadnosti.