. Stručnjaci u tome nastoje pomoći roditeljima i odgonetnuti koje su najbolje metode i aktivnosti pomoću kojih djeci mogu pomoći da izgrade samopouzdanje. Najnovija studija pokazuje da djeci nije dovoljno samo govoriti da su pametni i sposobni.
Komentari kao što su "tako si pametan", "možeš ti to", "najbolji si", možda imaju nekih benefita, ali rezultati studije pokazuju da ima još puno toga što možemo napraviti za dječje samopouzdanje i samopoštovanje.
Mnogo učinkovitija je vrsta pohvale i ohrabrenja koja se koncentrira na djetetov trud i pokušaje, kažu stručnjaci. Roditeljima savjetuju da se više koncentriraju na sam proces ostvarivanja nekog cilja kod djeteta te da ga putem hvale i ohrabruju da napreduje. To će stvoriti kod djeteta osjećaj da se treba otvoriti prema novim situacijama i promjenama te će si samo postavljati manje ciljeve koji će ga uvijek tjerati naprijed. Putem će dijete također puno učiti o sebi i svojim snagama.
Nova studija rađena je među djecom od 1-3 godine starosti. Djeca su snimana u interakciji s roditeljima koji nisu znali o čemu je studija. Roditelji su djeci redovito govorili stvari kao što su "vidim da si se baš jako potrudio napraviti to i to", umjesto "dobro si to napravio", a razlika u prihvaćanju novih izazova već se vidjela kod ispitane djece nakon pet godina. Ova vrsta pohvale u kojoj se verbalno nagrađuje sam proces rada i uloženi trud, na djecu djeluje na način da su skloniji uhvatiti se u koštac s novim problemima i izazovima, ne zbog krajnjeg rezultata već zbog samog procesa rješavanja problema ili rada na nečemu.
"Inteligentan si" VS "jako si se trudio"
"Govoriti djeci da su inteligentna umjesto hvaliti pozitivne korake koje poduzimaju kako bi riješili neki problem kroz igru, može dovesti do toga da će djeca dovoditi u pitanje svoju inteligenciju kada naiđu na nešto što je teže ostvariti", kaže autorica studije Elizabeth Gunderson, profesorica na odsjeku za psihologiju na Sveučilištu Temple u Philadelphiji.
Gunderson kaže da roditelji obično uspostave u vrlo ranoj dobi djeteta jedan od dva stila pohvala. Ili se fokusiraju na ono što dijete radi ili na djetetove osobine ličnosti tj. karakterne osobine. I dok jedan roditelj govori nešto poput "bravo, trudio si se dok nisi pronašao puzzlu koja fali", drugi će reći "dobar si u tome jer si pametan". Ako se fokusiramo na proces ili aktivnost, u ovom konkretnom slučaju je to traženje odgovarajuće puzzle, komuniciramo djetetu da ulaganje truda i sam rad dovode do željenog cilja, odnosno uspjeha. Fokusiranjem na djetetove karakterne osobine, nenamjerno poručujemo djetetu da su njegove sposobnosti fiksne. Poručujemo mu da je nešto uspješno napravilo zato jer je pametno, a ako sljedeći put neki drugi zadatak ne privede uspješno kraju, dijete bi moglo zaključiti da nije dovoljno pametno ili da mu nešto jednostavno ne ide, pa lakše odustati.
Različiti stilovi roditeljstva
Unatoč svim razlikama u stilu roditeljstva, roditelje se može podučiti da djecu pohvaljuju na način da naglašavaju sam proces ostvarivanja nekog zadatka. Djeca iz studije objavljene u stručnom časopisu Child Developement, čiji roditelji su hvalili njihov trud, kasnije su imali pozitivniji stav prema novim izazovima, brže i bolje su pronalazili rješenja i vjerovala su da uz trud i rad mogu nešto postići.
Važno je napomenuti da broj, odnosno količina izrečenih pohvala nije imala utjecaj na te pozitivne stavove djece, već je važna bila poruka koju su čuli.
Ova studija može vam pomoći da preko ciljanih poruka, od najranije dobi, u dijete usadite i osjećaj da nešto može postoći vlastitim trudom i radom, što će posljedično u njemu izgraditi puno čvršće samopouzdanje od pukog isticanja njegovih dobrih karakternih osobina. Djeca će znati da u sebi imaju snagu i vjeru da nešto naprave, a koja neće počivati na ponekad labavom vjerovanju da su pametna i da bi nešto trebala zbog toga znati i moći.
Iznimno je važno koje poruke komuniciramo djeci, pokazuje i ova studija. Ona rasvjetljava i uzroke zbog kojih pozitivne poruke usmjerene prema djeci često nemaju pozitivnih efekata na dijete. Samopouzdanje kao takvo ne vodi nužno dobrim ocjenama ili dobrom ponašanju, već treba ići ruku pod ruku sa samoučinkovitošću i samokontrolom, odnosno osjećajem da možemo nešto učiniti u svrhu ostvarenja nekog kvalitetnog cilja.