Mnogi roditelji otkrivaju da se adolescencija približava njihovoj djeci puno brže nego što su očekivali. Tek nauče hodati, čitati, polako postaju neovisniji i onda - odjednom - pubertet. Djeca koja ulaze u pubertet suočavaju se s dubokim promjenama kada su u pitanju njihova tijela, njihovi umovi i njihove društvene sfere, a to može biti prilično alarmantno.
Ipak, brojni stručnjaci vjeruju da roditelji mogu pomoći svojoj djeci da se snađu u tom teškom razdoblju između djetinjstva i adolescencije, jer koji su ti najbliži ljudi kojima se djeca mogu obratiti za informacije, savjete i podršku za vrijeme te duboke promjene, ako ne roditelji?
Roditeljima je to drago za čuti, ali istovremeno i pomalo zastrašujuće, jer mnoge stvari mogu poći po krivu. Pet je najčešćih pogrešaka koje dobronamjerne mame, tate i drugi odgojitelji čine kada razgovaraju sa svojom djecom o pubertetu - saznale smo koje su to pogreške i što učiniti umjesto toga.
Greška 1: Čekate do puberteta kako biste razgovarali o pubertetu
Jedna od najvećih pogrešaka koje roditelji čine jest podcjenjivanje činjenice koliku oni ulogu igraju u pripremi svoje djece za pubertet i adolescenciju - što znači da tada odgađaju važne razgovore. "Doista želim osnažiti roditelje i reći im da su oni tako važan dio pripreme za ovu duboku promjenu", za Huffpost je rekla doktorica Hina Talib, pedijatrica specijalizirana za adolescentnu medicinu.
"Priprema" je zaista ključ, jer se djeca počinju brinuti o tinejdžerskim stvarima u puno mlađoj dobi nego što roditelji misle. Primjerice, neka istraživanja pokazuju da neka djeca počinju eksperimentirati s drogama i alkoholom u dobi od devet ili 10 godina. Upravo zato, roditelji bi sa svojom djecom trebali ranije započeti razgovor o pubertetu. Stručnjaci poput Talib ne vole biti previše propisani u pogledu rasporeda, ali to su razgovori koji mogu započeti godinama prije početka puberteta.
"U dobi od 5 ili 6 godina djeca mogu shvatiti kako se njihova tijela mijenjaju", istaknula je Talib. Dakle, to može biti sjajno vrijeme za početak postavljanja temelja za veće fizičke promjene jednostavnom normalizacijom činjenice da dječja tijela dolaze u svim različitim oblicima i veličinama - i da se mijenjaju na različite načine, u različitim točkama.
Greška 2: Mislite da je drugim roditeljima lakše nego vama
Roditelji ponekad odgađaju razgovore o pubertetu samo zato što im može biti neugodno, posebno ako takve razgovore nisu vodili sa svojim roditeljima. Ali čekanje i odgađanje takvih razgovora može biti prava pogreška. Također, izbjegavanje tih razgovora nenamjerno potaknuti sram o takvoj temi, što djeci, što roditeljima, a to nikako nije dobro.
Ono što je bitno jest samo prihvatiti da takvi razgovori mogu biti i jesu nezgodni i neugodni na razne načine za gotovo sve roditelje, tako da u tome nisi jedina. Najvažnije je djeci pokazati što više smirenosti i samopouzdanja i "obaviti" taj razgovor.
Greška 3: Preopterećujete djecu informacijama
Budući da ti razgovori mogu biti neugodni, neki roditelji osjećaju kao da se trebaju naoružati s puno informacija. "Veliki izazov za roditelje, uključujući i mene, jest da smo toliko željni pružiti svojoj djeci dobre informacije, toliko smo počašćeni da razgovaramo s njima, da postoji ogromna sklonost da im na kraju održimo cijelo nepotrebno predavanje", za Huffpost je rekla Vanessa Bennett, autorica biltena o roditeljstvu.
Razmisli o tome da započneš s pitanjem. "Recimo da želiš razgovarati sa svojom djecom o masturbaciji. Mogla bi reći nešto poput: 'Hej, zanima me jeste li čuli riječ masturbacija?' Ako kažu da jesu, onda reci nešto poput: 'U redu! Što znate o tome?'", predložila je Bennett.
Cilj je steći osjećaj za ono što djeca misle da znaju, i u konačnici otvoriti vrata za još mnogo razgovora koji se događaju tijekom adolescencije. Također, ne boj se reći djetetu ako je pitalo nešto što ti ne znaš - reci mu da to možete potražiti zajedno. Koristi resurse koji su ti dostupni - možda ćete u TV emisiji vidjeti nešto što će potaknuti razgovor, možda ćete zajedno čitati knjigu o pubertetu ili nešto drugo.
Greška 4: Ne priznavanje koliko se pubertet promijenio, uključujući pristup pornografiji
Roditelji ponekad pokušavaju uključiti vlastita adolescentna iskustva u te razgovore, a iako anegdote mogu pomoći u daljnjoj normalizaciji iskustva, ponekad mogu nenamjerno pretjerati. "Društveni mediji i rasprostranjenost pornografije potpuno su promijenili krajolik djece i tinejdžera", rekla je Bennett, koja je također primijetila da pubertet počinje ranije nego što je to nekada bio slučaj.
Prvo, bitno je samo priznati da su se stvari promijenile, ali i pobrinuti se da obiteljski razgovori oko adolescencije i puberteta u obzir uzimaju novu stvarnost djece, na primjer koliko je pornografija sveprisutna. Naime, stručnjaci kažu da je "neizbježno" da će djeca gledati pornografiju, a istraživanja sugeriraju da je jedna trećina djece u dobi od 11 do 14 godina pornografiju gledala na mobilnom uređaju.
"Najvažnije je da su to razgovori bez osuđivanja", rekla je Bennett. To nije uvijek lako i treba imati da umu da će svaki roditelj ponekad zabrljati. Ipak, treba dati sve od sebe kako bi djetetu što bolje predočili razdoblje adolescencije i sve prepreke s kojima se mogu suočiti.
Greška 5: Nedovoljno pažnje pridajete slici tijela
Roditelji koji dobro odrađuju svoj posao razgovarajući sa svojom djecom kroz fiziologiju puberteta ponekad zaborave zaroniti u emotivniju stranu svega ovoga. Konkretno, mogu zaboraviti razgovarati s djecom o tome što osjećaju u smislu slike svog tijela. "Djeca koja ulaze u pubertet osjećaju se nesigurno u vezi sa svojim tijelima i izgledom, a to je razvojno normalno", rekla je Talib.
Umjesto toga, izravno razgovaraj s djecom o slici tijela u ovom osjetljivom trenutku njihovog razvoja. Na primjer, normalno je da se tinejdžeri debljaju tijekom puberteta, pa je važno djeci to napomenuti i normalizirati. Jednostavno normaliziranje činjenice da nisu jedini s pomiješanim ili negativnim osjećajima o tome kako njihovo tijelo trenutno izgleda, već da i njihovi vršnjaci prolaze kroz isto, vrlo je važno.
"Zaista je korisno dati tinejdžerima do znanja da se njihovo tijelo može mijenjati različitim tempom ili u različitom stupnju od njihovih prijatelja, i dati im do znanja da je to normalno", rekla je Talib i dodala da se djeca uspoređuju s drugim ljudima, a roditelji im zaista mogu puno pomoći stvaranjem prostora za razgovor o tome, a zatim i radom na nekim strategijama za poticanje zdrave slike tijela.