Zaista je ovo široko pitanje koje se ne može sagledati samo iz jednog kuta - posla ovdje imaju i liječnici i znanstvenici, pravnici, stručnjaci za etiku, ali i predstavnici pacijenata, kao i roditelji. Hrvatska ima zakonski uređenu obvezu cijepljenja koja je propisana Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a i Ustavni sud je u ožujku prošle godine odbio prijedlog za ocjenom ustavnosti obvezne imunizacije djece, te odlučio da roditelji ne mogu odlučivati o cijepljenju djece. Ali Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, u čijoj je Preambuli jasno i nedvosmisleno rečeno:

„Države članice Vijeća Europe, druge države i Europska zajednica, koje su potpisnice ove Konvencije, Imajući na umu Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948, Imajući na umu Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga 1950., ... Također imajući na umu Konvenciju o pravima djeteta od 20. studenoga 1989., Smatrajući da je cilj Vijeća Europe postići veće jedinstvo među svojim članicama te da je jedan od načina kojim valja postići taj cilj očuvanje i daljnje ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, ... Uvjerene u potrebu da se ljudsko biće poštuje kao pojedinac i kao pripadnik ljudske vrste, te priznajući važnost osiguranja dostojanstva ljudskog bića, Odlučujući da poduzmu takve mjere kakve su potrebne za zaštitu ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda pojedinca u pogledu primjene biologije i medicine, Dogovorile su se kako slijedi: Članak 1. SVRHA I PREDMET Stranke ove Konvencije štite dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i jamče svima, bez diskriminacije, poštovanje njihova integriteta i drugih prava i temeljnih sloboda u pogledu primjene biologije i medicine. Članak 2. PRIMAT LJUDSKOG BIĆA Interesi i dobrobit ljudskog bića imaju prednost nad samim interesom društva ili znanosti. ... Članak 5. OPĆE PRAVILO "Zahvat koji se odnosi na zdravlje može se izvršiti samo nakon što je osoba na koju se zahvat odnosi o njemu informirana i dala slobodan pristanak na njega. Toj se osobi prethodno daju odgovarajuće informacije o svrsi i prirodi zahvata kao i o njegovim posljedicama i rizicima. Dotična osoba može slobodno i u bilo koje vrijeme povući svoj pristanak." ...

Međunarodna konvencija kao takva, potvrđena od strane zakonodavnih tijela država ugovornica, po svojoj je pravnoj snazi iznad zakona i podzakonskih akata. Pa ipak, hrvatski roditelji su i dalje zakinuti za pravo da sami odluče za svoju djecu, dok npr. roditelji u Švicarskoj to mogu još od 1970. godine. Ali nije tako samo u Švicarskoj, nego i u Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Belgiji, Danskoj, Finskoj i još mnogo zemalja Europske unije, kao i cijeloga svijeta. Za slobodu informiranog izbora pri odlučivanju o (ne)cijepljenju bori se i Građanska inicijativa Cijepljenje - pravo izbora. Za ovu priliku, s nama je razgovarao Goran Majetić, član Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata i GI Cijepljenje - pravo izbora. - Recite mi nešto više o Građanskoj inicijativi Cijepljenje - pravo izbora. Građanska inicijativa Cijepljenje - pravo izbora naziv je radne grupe Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata (HUZPPP). Osnovana je u prosincu 2013. godine s glavnim ciljem uvođenja zakonski neobaveznog cijepljenja u Hrvatskoj. Članovi Inicijative su većinom mladi roditelji koji propituju koristi i moguće štete od cijepljenja, a zalažu se za slobodu informiranog izbora pri odlučivanju o (ne)cijepljenju djece čiji su zakonski zastupnici. Udruga i Inicijativa ne traže ništa drugo ili više nego li što već desetljećima imaju roditelji u većini zemalja Europe: pravo na slobodnu odluku o (ne)cijepljenju zasnovanu na svim potrebnim znanstveno provjerenim činjenicama o zaraznim bolestima, sastavu cjepiva, šteti koju mogu prouzročiti, nuspojavama koje izazivaju, bolestima koja uzrokuju,... O toj problematici GI Cijepljenje - pravo izbora kontinuirano informira javnost kroz medije, putem javnih tribina i okruglih stolova, a početkom ove godine pokrenula je i internetske stranice Cijepljenje.info. Inicijativa surađuje i sa srodnim inicijativama i udrugama iz zemalja u okruženju te zemalja članica Europske unije. Još u veljači prošle godine, temeljem poziva za javnu raspravu, Inicijativa je uputila Ministarstvu zdravlja prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti usmjerenih na ukidanje zakonske obveze cijepljenja. Međutim taj je zakonski prijedlog netragom nestao iz procedure. - Na čemu temeljite svoju borbu za pravo na slobodu izbora (ne)cijepljenja? Nije sporna preporuka cijepljenja od strane medicinske struke, već način na koji se ono nameće kršeći osnovna ljudska prava i slobode. Sporno je nečije samozvano "pravo" da tu preporuku proglasi obavezom, a da pri tome uopće niti ne poznaje ljudska prava, posebice prava pacijenata - roditelja i zakonskih skrbnika djece. Sporno je da Ministarstvu zdravlja smjernice za postupanje prema sugrađanima i naputke za pisanje novih zakona daju pojedinci laici za pravo i gotovo potpune neznalice o ljudskim pravima, etici i bioetici. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je prošle godine odluku da nema ništa sporno u Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti na temelju interpretacije i preporuke dijela medicinske struke, pritom potpuno ignorirajući činjenicu da se krše brojna ljudska prava zagarantirana raznim međunarodnim konvencijama pa čak i Ustavom RH. Dapače, Ustavni sud pozvao se na "pravo na zdravlje", no potpuno pogrešno tumačeći to pravo, a koje je savršeno pojašnjeno u Dokumentu br. 31 kojeg je izdala Komisija UN-a za ljudska prava u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. U njemu se naglašava da ljudsko pravo na zdravlje znači pravo na dostupnost najbolje moguće zdravstvene skrbi i drugih uvjeta za očuvanje zdravlja, pazeći pritom da se ne krši nijedno ljudsko pravo, poput prava na tjelesnu cjelovitost. Europski forum za vigilanciju cjepiva u nedavnom Proglasu protiv obveznog cijepljenja ističe da Hrvatska spada u krug zemalja u kojoj je obvezno cijepljenje, s novčanim kaznama, suđenjima i drugim oblicima represije u suprotnosti s Općom deklaracijom o ljudskim pravima jer je to ugrožavanje ljudskog dostojanstva i zaštite tjelesne cjelovitosti. Također ističe da u presudi Europskog suda za ljudska prava iz 2002. godine stoji da se "kao medicinski zahvat protivan nečijoj volji, obvezno cijepljenje kosi s pravom na privatnost koje je zajamčeno člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.". Obavezno cijepljenje protivi se i odredbama Povelje o temeljnim ljudskim pravima Europske unije, Konvenciji o pravima djeteta i drugim međunarodnim pravnim propisima. - Postoje li stručnjaci medicinske struke koji podržavaju vaš rad? Valja spomenuti da u čitavom svijetu raste broj znanstvenika i zdravstvenih djelatnika koji propituju cijepljenje, ukazujući na nove pojave i činjenice vezane uz masovno procjepljivanje, a posebice na negativne strane takvog pristupa. Među njima su i vrhunski stručnjaci, od akademika i sveučilišnih profesora do imunologa, pedijatara... koji iznose najnovija istraživanja, predlažu nova rješenja i pristupe imunizaciji, ali i ističu da se preporuka cijepljenja ne smije zasnivati na prisili i obavezi, već na slobodnoj odluci roditelja ili skrbnika djeteta. Za neobavezno cijepljenje u Hrvatskoj zalažu se, između ostalih, dr. sc. Lucija Tomljenović, mikrobiologinja i biokemičarka koja se bavi istraživanjem učinaka cjepiva, prof. dr. sc. Željko Poljak, alergolog i klinički imunolog, dr. sc. Srećko Sladoljev, imunolog, liječnica internistica i publicistkinja knjiga o suvremenom zdravstvu Lidija Gajski, mr. sc. Đula Rušinović Sunara, specijalistica kirurgije i svjetski cijenjena poznavateljica problematike prava pacijenata... GI Cijepljenje - pravo izbora dobiva sve veću podršku i od niza pedijatara, ali i pravnih stručnjaka, udruga za ljudska prava, političara i političkih stranaka. - Nedavno ste, pod nazivom "Za slobodu izbora!", organizirali i mirno okupljanje roditelja i djece u Zagrebu i Dubrovniku, a istovremeno su se okupljanja održavala i u nekoliko gradova regije - što je bio cilj okupljanja i jeste li ga postigli? Mirno okupljanje "Za slobodu izbora!" nije organizirala Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata, odnosno GI Cijepljenje - pravo izbora, već skupina roditelja. No Udruga i Inicijativa su uputile pismo podrške skupu jer su suglasne s njegovim temeljnim porukama, koje i same zastupaju, a koje se mogu sažeti u zahtjev: Zdravstvena usluga cijepljenja ne smije biti politički naređena obveza i prisila! Mirna okupljanja s ciljem ukidanja obveze cijepljenja organizirana su istodobno u 10-ak gradova u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bugarskoj, a nešto ranije i u Češkoj. Nedvojbeno je riječ o pokretu sve većeg broja građana koji se prema našim spoznajama širi i raste i u ostalim zemljama istočne i jugoistočne Europe gdje ljudi također zahtijevaju prestanak represivnih mjera i prakse prema roditeljima koji odbijaju pojedina cijepljenja. Prosvjednim okupljanjima poslana je snažna poruka o nužnosti poštovanja roditeljske odluke, kao i ljudskih prava koja iz nje proizlaze. - Je li cijepljenje obavezno i zakonom propisano u svim zemljama Europske unije kao u RH? Cijepljenje se kao medicinski postupak svuda preporučuje u većem ili manjem obimu, odnosno "količini" cijepljenja, no u najvećem broju razvijenih i demokratskih zemalja sjeverne, zapadne i srednje Europe ono nije zakonski obvezno. Unatoč toga, sve te zemlje nemaju ništa manji cijepni obuhvat nego li Hrvatska, odnosno procijepljenost djece je na podjednakoj razini. U tim zemljama to se postiže informiranjem i suradnjom s roditeljima, a ne novčanim kažnjavanjem, onemogućavanjem upisa djece u vrtiće, prijavljivanjem roditelja da zbog necijepljenja zanemaruju dijete i nizom drugih postupaka kojima se grubo krše temeljna ljudska prava građana i pacijenata, kako roditelja tako i djece. U tim zemljama nema mjesta takvim zlostavljanjima jer poštuju svoje sugrađane, a javno zdravstvo grade na etici, znanju i slobodi izbora. - Koje države nemaju ovu obvezu te sankcioniraju li svoje građane ako se ogluše preporukama? Prema službenom izvoru Europske unije, zemlje u Europi u kojima je cijepljenje neobavezno su: Austrija, Belgija, Cipar, Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Irska, Island, Litva, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. U Portugalu i na Malti nije obvezna većina cijepljenja, a i u Francuskoj i Grčkoj obveza je tek djelomična. Ka tome ide i Italija, čija je pokrajina Veneto 2008. prva ukinula obvezu, a većina drugih dozvolila je upis necijepljene djece u vrtiće. Obvezu cijepljenja nemaju ni Kanada, Australija, Novi Zeland, Južnoafrička Republika... a u Japanu se djeca načelno niti ne cijepe do navršene druge godine. U SAD-u, iako je cijepljenje obvezno, postoji niz zakonskih izuzeća od te obveze (zdravstveni i vjerski razlozi, prigovor savjesti...). U zemljama Europske unije gdje su cjepiva preporučena nema sankcija za odluku o necijepljenju. Zdravstvene vlasti Švedske, Njemačke, Austrije, Finske, Španjolske te Švicarske, u odgovorima na nedavni upit bugarske novinske agencija BGNES o sustavu mjera za poticanje visoke procijepljenosti u europskim zemljama s preporučenim cijepljenjem, ističu da svoje građane jedino i isključivo usmeno i pismeno informiraju o koristima i štetama cijepljenja kao medicinskog postupka te da posebnu pozornost posvećuju neželjenim učincima koji se mogu dogoditi nakon cijepljenja, bez poduzimanja ikakvih sankcija i represije. - S kakvim se problemima susreću roditelji u Hrvatskoj prilikom odgode ili odbijanja cijepljenja svoje djece? U Hrvatskoj se ne poštuje pravo na roditeljsko odlučivanje i slobodan izbor, odnosno na dragovoljni informirani pristanak ili odbijanje cijepljenja djece. Umjesto istinitih, potpunih i razumljivih informacija o cijepljenju i cjepivima, i to ne samo o njihovoj koristi već i štetnim posljedicama, roditelje i njihovu djecu se na razne načine zlostavlja, diskriminira, kažnjava, vrijeđa, ucjenjuje i ponižava. Roditelje se prekršajno novčano kažnjava, zabranjuje se upis necijepljenje ili djelomično cijepljenje (no posve zdrave!) djece u vrtiće ili ih se iz istih izbacuje, dio pedijatara uskraćuje djeci pružanje zdravstvene usluge, roditelje se poziva na informativne razgovore u centre za socijalnu skrb i policijske postaje, prijeti im se uskraćivanjem prava na roditeljsku skrb i oduzimanjem djece, prijeti im se kaznenim progonom,... U konačnici, potiče ih se na odlazak iz Hrvatske u zemlje gdje se roditelji ne progone jer žele dobro svojoj djeci. - Sve češće čujemo o neželjenim posljedicama cijepljenja djece. Stoga, ako su roditelji zakonom prisiljeni cijepiti dijete i nemaju mogućnost odbijanja ovoga postupka, tko je odgovoran ukoliko dođe do neželjenih nuspojava? Doktor koji je cijepio dijete, ustanova u kojoj je dijete cijepljeno, proizvođač cjepiva ili? Kod zakonske obveze cijepljenja, za neželjene posljedice pravno gledano odgovoran je zakonodavac, dakle Republika Hrvatska koja tu obvezu propisuje. No kada vam dijete strada od cjepiva ta je činjenica slaba utjeha. Malo tko se odluči na suđenje s državom i dokazivanje krivnje cjepiva za pobol djeteta. Liječnik cjepitelj načelno, ukoliko propisno provodi cijepljenje, pravno nije odgovoran jer cijepljenje provodi u skladu sa zakonskom obvezom. Proizvođač cjepiva "pere ruke" time što na svakoj Uputi o lijeku ističe i upozorava na moguće štetne posljedice cjepiva. U sustavu obveznog cijepljenja ta se upozorenja "imunizacijskom krdu" uglavnom prešućuju jer tko bi na cjelovito informiranje roditelja gubio vrijeme kada je cijepljenje ionako obvezno. Naposljetku se nedvojbeno nameće zaključak, kojega valja prihvatiti i kao preporuku: najveća odgovornost je na roditeljima. Odgovorni roditelji trebali bi znati da su nužne pretpostavke za pristupanje cijepljenju informirani pristanak i neprisutnost preosjetljivosti djeteta na bilo koju komponentu cjepiva (koja se utvrđuje imunopretragama). Bez ispunjenja tih uvjeta cijepljenje je protuustavno, a osim toga je i inkriminirano člancima Kaznenog zakona. - Postoji li u Hrvatskoj, kao u nekim drugim zemljama, odštetni fond iz kojeg bi se isplaćivale odštete obiteljima djece koja su oboljela, tj. imaju oštećenja nakon primljenog cjepiva? Takvog fonda Hrvatska još nema. Neće ga niti imati sve dok je na snazi obveza cijepljenja čije se dobrobiti veličaju, a opasnosti uvelike umanjuju ili čak posve zanemaruju. Neće ga imati sve dok postoje liječnici cjepitelji koji, iako su se na pružanje zdravstvene skrbi obvezali liječničkom etikom i Hipokratovom zakletvom, djecu cijepe prešućivanjem loših strana cijepljenja, ali i zastrašivanjem, iznudama, ucjenama i prisilom. Neće ga imati sve dok postoje političari koji su uvjereni da u "zdravlje nacije" spada i zlostavljanje roditelja koji u interesu zdravlja djeteta odgovorno postavljaju pitanja i očekuju jednako odgovorne odgovore. Ukoliko javnozdravstvena struka ne želi ili ne može roditeljima pružiti informacije za slobodan izbor cijepljenja, tada je ili nesposobna ili njome upravlja politika čiji interesi nemaju veze sa "zdravljem nacije", ali imaju sa zlostavljanjem, tlačenjem i kažnjavanjem. Takvog fonda neće biti sve dok dionici sustava cijepljenja ne budu imali hrabrosti pogledati u oči svim onim roditeljima čije je dijete trajno oštećeno cjepivima (ali ih se i dalje sili na cijepljenje preostale djece, a često čak i djeteta kojemu je cijepljenje već uništilo zdravlje). Obitelji djece koja su oboljela, ili čak i umrla, od posljedica cijepljenja odštetu mogu dobiti ukoliko sudskim putem dokažu tu povezanost. Takvih presuda bilo je i u Hrvatskoj (u presudama je izričito navedeno "cijepljenje je opasna djelatnost"), no tek su se rijetki roditelji odlučivali na pokretanje sudskih postupaka. Slijedom svjetskih iskustava, s porastom osviještenosti roditelja o svim aspektima cijepljenja, njihovim pravima i pravima njihove djece, kao i s rastom zainteresiranosti pravne struke za problematiku cijepljenja, možemo očekivati da će i u Hrvatskoj biti više potraživanja novčane odštete sudskim putem. - Kao zaključak, recite mi, u kojem slučaju bismo mogli govoriti o idealnom zakonskom rješenju po pitanju cijepljenja? Ili koja bi nam država mogla poslužiti kao primjer? Hrvatskoj po tome pitanju uzor mogu i trebaju biti sve zemlje u kojima je cijepljenje isključivo preporuka medicinske struke. Odličan primjer je Švicarska u kojoj je neobavezno cijepljenje uvedeno još 1970. godine. Prema novom Zakonu o zaraznim bolestima, kojeg su Švicarci usvojili krajem 2013. godine, kantoni mogu jedno cijepljenje proglasiti obveznim, ali uz značajna ograničenja: samo u slučaju da postoji značajna opasnost za javno zdravlje i u slučaju da nije moguće uvesti druge mjere zaštite stanovništva. Povrh toga, obveza se može odnositi samo na točno određene skupine ljudi i mora se povući onog časa kada opasnost prestane. Ostaje i načelo prema kojem nitko ne može biti cijepljen protiv svoje volje, a necijepljena djeca smiju pohađati vrtiće i škole (iz njih mogu biti udaljena samo privremeno - u slučaju širenja zaraze). I u Švicarskoj je tijekom proteklih pola stoljeća bilo povremenih pojava širenja pojedinih zaraznih bolesti, no unatoč toga obveza cijepljenja nije nametnuta. Vlasti kojima je iskreno stalo do zaštite javnog zdravlja i do poštivanja ljudskih prava trebale bi slijediti švicarski primjer viših zdravstvenih i pravnih standarda. Švicarski i slični primjeri zemalja preporučenog cijepljenja dokazuju da je ukidanje obveze cijepljenja civilizirani iskorak u društvo nenasilja i tolerancije, društvo temeljeno na znanju i poštivanju različitosti, a ne na represiji, kao i iskorak u društvo u kojem se potiče odgovornost svih dionika zdravstvene politike i skrbi, od proizvođača cjepiva do roditelja djece kao krajnjih korisnika preporučene usluge. Zar vlasti u Hrvatskoj ne žele na takav etičan i kulturan način uvesti red i odgovornost u sustav cijepljenja?

Cijepljenje djece: Trebaju li roditelji imati pravo na izbor?

Primaj zena.hr newsletter