Tako se često dogodi da djeca imaju neke mušice, ispade i neželjena ponašanja koja na prvu izgledaju kao zločesta, neposlušna ili negativna. No u pozadini nije "zločestoća" već neka druga nezadovoljena potreba ili emocija djeteta, piše Erin Leyba na portalu Psychology Today. Donosi deset situacija u kojima ne treba djetetovo ponašanje odmah okarakterizirati kao zločesto, jer u pitanju može biti nešto sasvim treće.
1. Dijete je impulzivno, odnosno bez samokontrole
Zasigurno vam se dogodilo da djetetu govorite "nemoj to bacati", ali još niste ni završili rečenicu, a neka je stvar već završila na podu? Istraživanja sugeriraju da se dijelovi mozga zaduženi za samokontrolu u ponašanju razvijaju sve do kraja adolescentske dobi. Razvoj samokontrole je "dug, polagani proces". Često roditelji od djece prerano očekuju da se ponašaju zrelo i odgovorno, no u mnogim situacijama oni će se jednostavno ponašati impulzivno, jer samokontrola je vještina koju tek trebaju svladati.
2. Dijete je prestimulirano
Kad jutro provedemo s djetetom u parku, šopingu i na igranju kod prijateljice, nerijetko je tijekom popodneva cendravo, hiperaktivno ili pruža snažniji otpor u ponašanju. Prenatrpani rasporedi, pretjerana stimulacija (osjetilna, mentalna, fizička i/ili emocionalna) te umor koji dolazi nakon takvih iskustva, postali su svakodnevica za mnoge obitelji. Stručnjaci upozoravaju kako su djeca danas pod tzv. kumulativnom stresnom reakcijom zbog prevelike količine iskustva, aktivnosti, izbora i igračaka. Kao ni odrasli, niti djeca danas nemaju potrebno vrijeme odmora u kojem će odahnuti u tišini i odmoriti se od igre, informacija i akcije.
3. Dijete je nervozno zbog nezadovoljene fiziološke potrebe
Kad smo gladni često smo i nervozni. Kad smo umorni, uvijek smo i razdražljivi. Kod djece je isti slučaj, samo što će oni biti deset puta više nervozni ili ljuti ako su gladni, umorni, žedni, bolesni. U tim trenucima kada moraju zadovoljiti neku životnu potrebu, djeca ne mogu kao odrasli kontrolirano upravljati svojim emocijama i ponašanjem. Vrlo rano, dok su još bebe, roditelji mogu primijetiti kako nezadovoljena fiziološka potreba utječe na osjećaje i ponašanje njihova djeteta.
4. Dijete je preplavljeno jakim emocijama
Ponekad će se činiti da je neki mališan zločest, a zapravo će biti preplavljen nekom jakom emocijom - strahom, uzbuđenjem, iznenađenjem i slično. Suprotno od odraslih, djeca još uvijek ne znaju kako sakriti, potisnuti i pobjeći od teških i snažnih emocija, pa ih često izbacuju plačem, vikanjem i deranjem. Što učiniti u takvom trenutku? Stručnjaci kažu da ne treba zapravo reagirati, već da je najbolje pustiti dijete da te emocije prođu kroz njega. Dijete nije poželjno kažnjavati niti pretjerano tješiti.
5. Dijete ima razvojnu potrebu za pojačanom aktivnošću
"Sjedi tu i budi miran", "Prestani trčati oko stola", "Nemoj mahati rukama porušit ćeš sve", "Ne skači po kauču"... Ovakve izjave zasigurno su vam svakodnevica. No djeca imaju pojačanu potrebu za kretanjem koja je razvojna i tjera ih da stalno trče, skaču, pužu, zavlače se ispod namještaja, penju, njišu se i budu non-stop u pokretu. Umjesto da tu energičnost shvatimo kao loše ponašanje, bolje bi bilo omogućiti djetetu da se izluduje na primjerenom mjestu - sportskom terenu, igralištu ili u prirodi.
6. Dijete ima razvojnu potrebu da bude samostalno
Već u vrtićkoj dobi neka djeca iskazivat će potrebu da odlučuju za sebe (što će odjenuti, jesti, s kime će se družiti, koje igračke žele i slično), vježbati će svoju neovisnost (i živce svojih roditelja) te kao popratnu pojavu iskazivati otpor prema roditeljskim odlukama i pravilima. Većinu roditelja izluđivat će ti eksperimenti, no s razvojnog gledišta ne radi se o lošem ponašanju već o potpuno normalnoj potrebi za neovisnošću i samostalnošću.
7. Dijete ispoljava karakteristike svog temperamenta
Svaki čovjek na svijetu rodi se s nekim karakteristikama temperamenta koje utječu na njegovu percepciju i funkcioniranje u svijetu. Svi imamo neke vještine, vrline i snage, ali i mane, sitne nesavršenosti i slabosti kao drugu stranu medalje. Na primjer, dijete može biti samopouzdano u školi, ali se teško snositi s kritikom. Može biti oprezno i pažljivo, pa zbog toga odbijati nove aktivnosti. Može biti maštovito, kreativno, ali ujedno slabo organizirano. Stoga je važno prepoznati kada je problematično ponašanje kod djeteta zapravo druga strana medalje njegovih vrlina i snaga.
8. Dijete vas zapravo izaziva na igru
Kad vas tjera da ga ganjate po stanu kako bi oprao zubiće, ili si jogurt razmazuje po licu, ili umjesto svojih cipela ujutro stavi tatine, vaše dijete pokazuje svoj smisao za humor, ali i neodoljivu potrebu za igrom. Ta potreba jača je od njega, urođena i ponekad dijete nije nestašno zato jer je zločesto, već zato što se žele igrati. Klinci obožavaju biti luckasti, nestašni, smijati se, kreveljiti, biti sretni. Igranje sa svime, svačime i uvijek, često se kosi s roditeljskim planovima i obavezama, pa dječja igra može izgledati kao neposluh. Rješenje je osigurati djetetu vrijeme za neograničenu i nestrukturiranu igru baš svaki dan, pa neće imati potrebe izazivati sve i svakog oko sebe da se s njime igra kad za to nije vrijeme.
9. Dijete samo kopira i reagira na raspoloženje roditelja
Višestruka istraživanja o takozvanom prijenosu emocija otkrila su kako je potrebna milisekunda da se neka emocija poput entuzijazma i užitka, ali i ljutnje, straha ili tuge, prenese s jedne na drugu osobu. Prijenos se događa na nesvjesnoj razini, a posebno kod djece. Djeca će u sekundi upiti raspoloženje roditelja, osjetiti ga na energetskoj razini, a potom i oponašati. Ako je roditelj ljut, pa dijete postane ljuto, oboje su zapali u začarani krug. Roditelj je još više ljut jer misli da je dijete zločesto, a dijete je još više ljuto jer nije zločesto, ali roditelj to ne vidi.
10. Dijete je frustrirano zbog nedosljednosti roditelja u postavljanju granica
U kući imate strogo pravilo da se prije ručka ne jedu slatkiši, a onda u subotu odete ujutro u šoping centar i jedete sladolede i bombone zajedno s djecom, tik prije ručka. Postavljanje granica u odgoju je teško, a još teže ih se pridržavati. No istina je da djeca vole granice i trebaju im kako bi se snalazila u socijalizaciji. No ako su roditelji nedosljedni, pa pravila čas vrijede, a čas ne vrijede, djeca će biti frustrirana ako nešto ne dobiju te reagirati plačem, vikanjem i cendranjem. Djeca jednostavno moraju znati što mogu očekivati, a sve studije pokazuju da djeca koja imaju postavljene zdrave granice u odgoju i rutinu, pokazuju i poboljšanja u ponašanju.