Roditelji danas imaju sve više strahova, problema i pitanja s kojima se nose kroz odgoj djece. Tehnologija se razvija sve brže, djeca dobivaju informacije od različitih ljudi s društvenih mreža, nažalost, i nasilja je sve više. Mame i tate se sve teže nose sa svime što se događa oko njih. Sve više vrijedi poslovica "mala djeca male brige, velika djeca velike brige".

Posebno su izazovne tinejdžerske godine u kojima roditeljima treba puno strpljenja i mudrosti, a uvijek je dobro čuti i mišljenje stručnjaka koji svakodnevno rade s roditeljima i djecom. O mentalnom zdravlju djece, granicama u roditeljstvu, ali i alatima koji mogu pomoći roditeljima razgovarali smo s Tanjom Hrvatin Šimić, magistrom ranog i predškolskog odgoja i edukanticom dječje psihoterapije.

Što biste rekli danas o mentalnom zdravlju djece u Hrvatskoj? Svjedočimo sve većem nasilju među djecom, a roditelji se sve teže nose sa svim problemima jer se nalaze sve dalje od njih (često u svijetu društvenih mreži).

Danas sve više razgovaramo o mentalnom zdravlju djece - i s razlogom. Djeca odrastaju u svijetu punom izazova, u digitalnom okruženju koje ih često preplavljuje, a da toga nisu ni svjesni, a roditeljima postaje sve teže pratiti sve što se događa. Vidimo sve više nasilja među djecom, tjeskobe, povlačenja i nesigurnosti. S druge strane, roditelji se osjećaju bespomoćno, kao da gube konce u rukama. Razloga za to ima mnogo, ali svi se oni na kraju svode na jedan zajednički nazivnik - obitelj.

POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Najbolji učitelj na svijetu: 'Danas morate biti zabavljač, psiholog, geograf i kazališni glumac'

Djecu ne odgaja samo obitelj već i društvo, društvene mreže također, ali svi ti ljudi koji oblikuju društvo odrasli su u nekoj obitelji. Upravo ondje nastaju vrijednosti, emocionalne vještine i sposobnost odnosa prema sebi i drugima.

Danas mnoge obitelji izgledaju drugačije nego nekad. Oba roditelja rade, uvelike se fokusiraju na materijalno i nedostupni su jer nekoliko sati dnevno gledaju u ekrane. Također, često su daleko od baka i djedova, a djeca time gube kontakt s važnim odraslim figurama u svom životu. U tom prostoru praznine okreću se vršnjacima, koji sami još uvijek traže svoje granice i identitet.

Zato vjerujem da se sve vraća na povezanost i granice. Kad dijete ima povezanost i jasne, sigurne granice koje ne uključuju kazne i viku, ono iznutra jača. Tada vanjski pritisci i izazovi imaju puno manji utjecaj. Svatko od nas, odgajajući svoje dijete, gradi društvo u kojem ćemo svi živjeti. Teško je danas biti roditelj, ali i dalje možemo učiniti jako puno za svoju djecu - ako krenemo na vrijeme. Zato je ključno da o mentalnom zdravlju djece ne govorimo samo kroz simptome -  tada smo već zakasnili - nego kroz obiteljsku povezanost. Odnos s i prema djeci je taj koji može promijeniti njihove živote i budućnost.

Posebno su osjetljiva djeca između 10. i 14. godine. Na što danas roditelji trebaju posebno obratiti pažnju?

Djeca između 10. i 14. godine prolaze kroz ogroman val promjena - fizičkih, emocionalnih i socijalnih. Roditeljima zato nije lako znati na što točno obratiti pažnju, jer se mijenja gotovo sve: način razmišljanja, ponašanje, odnosi s vršnjacima i doživljaj sebe.

Važno je da roditelji te promjene prepoznaju i razumiju ih. Jer razumijevanje svog djeteta je prvi korak ka ispravnim reakcijama i povezivanju.

O tome detaljnije pišem u besplatnom priručniku Rame za shvaćanje jer djeca u tom periodu često testiraju granice, burno reagiraju i povlače se, a iza toga najčešće stoji nesigurnost i unutarnji nemir, a ne namjera da nas "izazovu".

Roditelji trebaju ostati vođe - oni koji postavljaju jasne granice, ali ostaju sigurna luka. To je najteži, ali i najvažniji dio roditeljstva: izdržati djetetove burne emocije bez kazne, vike ili povlačenja. Granice su zaštita, a ne vika i borba te udaljavanje.

Zato, najveći fokus mora biti na nama, roditeljima. Kad promijenimo svoj način reagiranja, kad naučimo držati granice, a ostati mirni i prisutni dok dijete "bjesni", tada se i njegovo ponašanje počinje mijenjati. Naša smirenost postaje njihova sigurnost. I to je ono što djeci u ovom osjetljivom periodu treba više od ičega drugog - sigurnost.

Shutterstock

Na što treba poticati djecu od najranije dobi? Koja ponašanja treba jačati da bi se kasnije djeca lakše nosila s različitim životnim situacijama?

Roditelji se najčešće bave ponašanjima pokušavajući ih promijeniti da dijete bude bolje. No promjena se događa kad fokus s ponašanja prebacimo na odnos s djetetom. Kad se zapitamo - kako da podržim svoje dijete u razvoju?

Kako da zadovoljim njegove potrebe, postavim granice i pomognem mu dok uči funkcionirati u ovom svijetu. Kad dijete odrasta u emocionalno zrelom i podržavajućem okruženju - u kojem osjeća povezanost i jasnoću granica - tada prirodno razvija sve ono što želimo vidjeti: empatiju, moral, odgovornost, samoregulaciju i samokontrolu.

Ta se ponašanja ne "uče" direktno, nego se usvajaju kroz odnos. Roditelji često žele da dijete nauči samokontrolu i mir, dok sami u trenutku ljutnje viču, prijete ili kažnjavaju. Time djetetu zapravo modeliraju upravo ono što ne žele vidjeti - gubitak kontrole, nesposobnost regulacije, izostanak odgovornosti za vlastite emocije, izostanak vještina komunikacije i sl.

Dok roditelj ne položi taj dio, ne nauči kako se sam smiriti, prepoznati i izraziti emocije te reagirati "zrelije" – ne može očekivati da će to dijete znati i moći. Sve drugo je "tjeranje" na ponašanje kroz strah. A tada, znamo što se dogodi kad roditelj ne gleda pa nema tog straha.

Koja dječja ponašanja su znak da se možda događa nešto loše u dječjem životu?

Svako ponašanje koje zabrine roditelja i traje duže od dva tjedna dovoljan je razlog da se potraži savjet stručnjaka.

To mogu biti promjene poput povlačenja djeteta, izbjegavanja razgovora, razdražljivosti, čestih izljevâ bijesa, promjena apetita ili sna, gubitka interesa za aktivnosti koje je prije voljelo. Znak upozorenja mogu biti i pretjerana samokritičnost, negativan govor o sebi, fizičke tegobe poput glavobolje ili bolova u trbuhu bez jasnog medicinskog uzroka, kao i izolacija od obitelji i prijatelja.

Roditelji često prvo "osjete" da nešto nije u redu – i to je važno slušati. Ako intuicija govori da se dijete promijenilo, da se povuklo ili izgubilo svoj uobičajeni sjaj, to je već dovoljno da se potraži podrška. Pravovremena reakcija može napraviti veliku razliku.

Ali ono na što bih posebno pozvala roditelje jest da ne čekaju ovakve situacije. Podršku stručnjaka za odgoj vrijedi potražiti već u onim trenucima kad osjećaju da ih dijete ne sluša i to ih iscrpljuje, kad primijete da viču, kažnjavaju i da se s djetetom prečesto bore umjesto da su povezani.

Upravo tada se mogu dogoditi najveće promjene. Cilj nije popravljati kad je već situacija poprilično ozbiljna, nego naučiti kako graditi odnos u kojem se i roditelj i dijete osjećaju viđeno, sigurno i mirno.

Danas djeca mjere svoj svijet prema nerealnim slikama s Instagrama. Što roditelji mogu učiniti da djeca shvate da su društvene mreže vrlo daleko od realnosti? Je li potrebno stalno razgovarati?

Najvažnije što roditelji mogu učiniti jest ne davati djeci pristup društvenim mrežama prerano. Preporuka stručnjaka i nova istraživanja pokazuju koliko su društvene mreže štetne za djecu - osobito prije 16. godine. Djeca koja su imala pametni telefon prije 13. godine pokazuju znatno niže razine emocionalne inteligencije, češće probleme s mentalnim zdravljem i višu stopu suicidalnih misli.

Drugi važan korak je razgovor. Ne samo jedan, nego trajni, otvoreni razgovor o tome kako društvene mreže zapravo funkcioniraju. Možemo im pokazati primjer iz vlastitog života - kako smo objavili lijepu fotografiju s putovanja, ali ne i trenutke umora, stresa ili svađe. Kad dijete vidi da ljudi filtriraju stvarnost, lakše razumije da je ono što vidi online samo mali isječak nečijeg života. Ali opet, sve se vraća na ono što živimo kod kuće.

Dijete koje je kroz odgoj razvilo unutarnju sigurnost i osjećaj vlastite vrijednosti bit će puno otpornije na idealne slike s Instagrama i bilo kakva neugodna iskustva. Zato je važno što dijete doživljava u odnosu s nama. Cilj je da dijete društvene mreže dočeka dovoljno zrelo - s realnim pogledom na svijet i dubokim osjećajem da je ono takvo kakvo jest - dovoljno dobro.

Privatna arhiva

Kako danas u svijetu umjetne inteligencije i društvenih mreža zaštititi dijete od svih negativnih strana? Djeca danas imaju pametne mobitele već od desete godine. Koje alate roditelji mogu koristiti i kako postaviti granice djetetu ako svi oko njega imaju društvene mreže?

Već sam ranije spomenula koliko je važno postaviti jasne granice oko pametnih telefona i društvenih mreža – no ono što roditeljima često najteže pada je trenutak kada "sva druga djeca imaju", a njihovo dijete nema.

To je doista izazovno i razumijem roditelje koji tada posustanu, idu linijom manjeg otpora. Ali taj "manji otpor" je samo kratkoročno olakšanje, dok dugoročno može imati veliku cijenu. Jer pitanje nije: “Zašto moje dijete nema?” nego “Što gubi ako ima?”

POGLEDAJTE OVAJ VIDEO: Nutricionistica iz 'Života na vagi' otkrila najveću zabludu o ugljikohidratima

Šteta od preuranjenog pristupa društvenim mrežama puno je veća od osjećaja da dijete “ispada iz društva”. Zato je važno da se mi roditelji angažiramo - da djetetu pomognemo pronaći kvalitetnije načine druženja: pozvati prijatelje doma, ispeći palačinke, organizirati filmsku večer.

Ako u djetetu gradimo snažan osjećaj vlastite vrijednosti, ono će se lakše nositi s pritiscima i razlikama. A dugoročno će imati mnogo više koristi nego štete. I ono najvažnije: ako svi popustimo, svi zajedno štetimo svojoj djeci. I to je oblik zanemarivanja.

Kad brinemo o djeci, tada se usudimo reći "ne" i preuzeti odgovornost! U svojim edukacijama okupljam roditelje koji razmišljaju slično i to ih uvelike motivira da preuzmu ulogu vođe te zaštite svoju djecu. Možemo djetetu reći: "Znam da ti je teško što drugi imaju. Naša odluka je da još nemaš društvene mreže jer brinemo o tvom zdravlju i dobrobiti." U priručniku Rame za shvaćanje govorim upravo o tome – kako postaviti granice na način da dijete osjeti sigurnost i razumijevanje, a ne sram i kaznu.

Kako poticati dijete da razvija svoju samostalnost i vještine važne za odrasli život, a opet zadržati određenu roditeljsku kontrolu?

Odgoj koji uključuje jasne, čvrste i dosljedne granice i istovremeno emocionalnu povezanost je odgoj u kojem mi vodimo i donosimo odluke, a istovremeno ih odgajamo u samostalne, odgovorne i sposobne ljude.

Poštovanje djeteta i svjesni odgoj ne isključuju granice ni ulogu roditelja koji vodi. Dapače, dijete granice treba jer ga one čine sigurnim. Dijete treba vodstvo - odraslu osobu koja zna kuda ide, koja donosi odluke i ostaje mirna i dosljedna čak i kad dijete testira te granice. Koja je sigurna čvrsta stijena dok oluja traje. Problem je što većina roditelja snagu poistovjećuje s kontrolom - pa viču, prijete ili ucjenjuju (“ako to ne napraviš, oduzet ću ti mobitel”). No to nije vodstvo. To je pokušaj održavanja reda kroz strah, a tada se djeca zapravo gube.

Nemaju uz sebe sigurnu luku - osobu koja je u kontroli vlastitih emocija i ponašanja. Djeca trebaju sigurnost i vodstvo dok uče funkcionirati u ovome svijetu i dok se,doslovno, razvijaju sinapse u još nerazvijenom mozgu.Kad roditelj to pronađe u sebi, kontrola više nije potrebna.

Treba li uvijek biti jasna granica roditelj – dijete? Mnogi roditelji žele imati vrlo prijateljski odnos s djecom što postaje posebno teško kako djeca rastu i imaju veće zahtjeve.

Roditelj nije prijatelj djetetu - ali ne bi trebao biti ni autoritet kojeg se dijete boji, pa zato posluša.

Svjesni odgoj ili odgoj s poštovanjem ne znači da dijete i roditelj trebaju biti "na istoj razini". Dijete još nije dovoljno razvijeno - ne može uvijek kontrolirati svoje impulse, razumjeti uzročno-posljedične veze ili donositi dobre odluke. Upravo zato mu treba roditelj koji vodi, a ne prijatelj koji popušta. Djetetu je potreban odrasli koji razumije da iza "teškog ponašanja" stoji neznanje, emocija ili potreba – i koji će ga poučiti kako drugačije. Ne kaznama, nego povezanošću, vlastitim primjerom i jasnim granicama.

Shutterstock

Napravili ste besplatni priručnik 'Rame za shvaćanje' za roditelje veće djece. Što prvo uvijek savjetujete roditeljima kada vam se obrate za savjet?

Najvažniji je - odnos. Naš odnos prema djeci oblikuje njihovu budućnost. Kad roditelji ulažu u vlastite vještine i razumijevanje odgoja, tada se mijenja i ponašanje djeteta, njegovo funkcioniranje, emocionalna stabilnost i zdravlje. Zato uvijek kažem da promjena kreće od nas. Roditeljstvo nije nešto što znamo “samo po sebi”, osim ako nismo i sami odgajani vrlo svjesno. To su vještine koje učimo, a učenje o roditeljstvu nije znak slabosti, nego znak zrelosti i odgovornosti. To znači da želimo razumjeti svoje dijete, sebe i odnos koji gradimo.