Imam bliske prijatelje, ali smatram da bi oni imali jako subjektivno mišljenje po tom pitanju. Bila sam u vezi s dečkom otprilike pola godine kada sam nenadano zatrudnjela. Živim u malenom mjestu gdje se još forsira ono što se radilo prije i gdje parovi kad dobiju dijete odmah se vjenčaju i kakva god situacija bila ostanu zajedno. Nitko tko ovdje ima djecu se nije rastao. Međutim, kakav god običaj bio, ja više ne mogu glumiti.
Mlada sam, imam 20 godina i sedmomjesečnu bebu. Živim s mužem i njegovom obitelji, a u toj kući se ne osjećam kao član obitelji, nego kao sluškinja koja u tuđoj kući odgaja vlastito dijete. Muž i ja se rijetko viđamo jer puno radi, ali i kad se vidimo tu nema strasti, nema pažnje, ne pričamo ni o kakvim temama. Nekad i izgledamo kao rastavljeni roditelji pošto i pričamo samo o djetetu i najčešće se izmjenjujemo u druženju s djetetom. Ne znam jesmo li ikad se nas troje igrali i družili. Općenito smo dva svijeta različita, drugačiji pogledi na život i u potpunosti drugačija mišljenja. On se ponaša kao slijepac, kao da ne vidi da nam ne ide. On je sa mnom zato jer mora biti, zato jer mu je to mišljenje nametnuto, ali nikada to nije priznao.
Njegovi su ok prema meni, ali iza leđa komentiraju svaki moj pokret i pale vatru protiv mene. Što se djeteta tiče, muž je stvarno odličan otac, ali prema meni je nikakav. I to je nešto trajno. Jer jednostavno nismo jedno za drugo.
Nemam hrabrosti reći kako se osjećam. Strah me osuda od drugih, strah me da će on sve krivo shvatiti, strah me ako se i rastanemo da nećemo biti ok, nego da će okretati dijete protiv mene, strah me da uopće neću moći dobiti skrb za dijete pošto nemam posao nego još moram fakultet završiti, a on radi i ima dobru plaću. Strah me svih mogućih ishoda moje odluke.
Trenutno sam u fazi da šutim i trpim zbog dobrobiti djeteta jer znam kako je to imati rastavljene roditelje i trpim zbog drugih jer znam da bi bila osuđivana pošto bi to bio prvi slučaj u dugom nizu godina da netko tko ima djecu se rastao (što se tiče ovog našeg mjesta). Osjećam se kao da sam u kavezu. I ne znam kako da skupim hrabrosti. Na koji način da to obznanim (jer nitko nema ni trunku sumnje da razmišljam tako), jako sam zbunjena i u velikom sam strahu ako to učinim kakav će biti ishod situacije.
Unaprijed jedno veliko hvala na pomoći. Jer bilo kakva riječ podrške će meni značiti puno.
Poštovana,
u praksi često čujemo priče slične Vašoj u smislu dvojenja između onog što osobe osjećaju da trebaju i žele i onog što im društvo nameće. Iako su mnogi društveni napretci postignuti, moramo biti realni i priznati kako u velikom broju sredina, rastava braka i dalje predstavlja tabu temu i nešto što je apsolutno neprihvatljivo.
Po Vašim riječima, dobila sam dojam kako u vašem bračnom odnosu zapravo više uopće nema emocija niti ste na ikoji način Vi I Vaš suprug našli zajedničke interese i teme (izuzev djeteta). Zbog toga, naravno, ne uživate u zajedničkim trenucima i druženjima. Ono što nisam mogla iščitati iz Vaše poruke jest to jeste li Vi sa suprugom probali nasamo porazgovarati o temi rastave braka? Ako maknemo sav utjecaj okoline, u tom odnosu ste ipak vas dvoje i neminovno utječete jedno na drugo (na dobar ili loš način). I sami primjećujete kako ste apsolutno različiti I kako, citiram, “jednostavno niste jedno za drugo”, što mi postavlja pitanje primjećuje li to i Vaš suprug? Vrlo rijetko se događa situacija da jedna strana smatra da je sve idilično i kako su sasvim kompatibilni, dok druga strana vidi samo različitosti. Stoga mi se čini kako bi razgovor s njim mogao malo rasvijetliti situaciju što bi posljedično moglo dovesti do nekog rješenja. Moguće je kako on zapravo razmišlja vrlo slično Vama te da ćete (pomalo paradoksalno) upravo u njemu naći podršku za razrješenjem te situacije. Društvo vam je oboma na neki način “nametnulo” taj brak, ali zajedno se možete lakše oduprijeti tom pritisku. Ponekad se dogodi da ljudi počnu značajno bolje funkcionirati upravo nakon rastave braka, kao prijatelji koji se poštuju, dok sam brak nikako nije funkcionirao. U prilog tome svakako ide i činjenica da je dotični gospodin jako dobar i brižan otac te to smatram jako pozitivnom stvari u cijeloj priči.
Konačno, imam potrebu komentirati što navodite da ostajete u tom odnosu “zbog dobrobiti djeteta”, što se također često čuje iz raznih priča. Ako se Vi ne osjećate dobro u tom odnosu i proživljavate svakodnevni stres i nezadovoljstvo zbog te situacije, a jednako tako ni Vaš suprug ne osjeća toplinu ni vezanost s Vama, tada možete biti sigurni da će i dijete to osjetiti na neki način. Dijete neće sasvim razumjeti što se događa, ali će osjećati posljedice Vašeg nezadovoljstva. Ostajanje u odnosu koji nije funkcionalan i emocionalno stabilan jest medvjeđa usluga djetetu. Stoga, moj savjet Vam je da otvoreno i iskreno popričate sa suprugom o cijeloj situaciji te da zajedno donesete odluku koja će biti optimalna za Vas oboje, a svakako za Vaše dijete. Ukoliko vas dvoje nađete zajedničko rješenje, tada okolina gubi na svojoj važnosti, a prioritet postane dobrobit Vaše tročlane obitelji.