Zapravo već i prije, jer i prije nego se rodio, sanjala sam ga često i nekako mi se uvukao u srce.
Od prvih dana nas je život slučajno povezao. Moj muž je zapravo stric njegovom ocu, a ja njemu nisam čak ni strina iako me on tako zove. Na početku je moj muž odlazio pomagati roditeljima u previjanju njegovih rana i skrbio se s njima za njega. Ja sam u to sve upala jako neplanski. Na početku sam se brinula za kuću, hranu, duševno stanje roditelja i sve što sam znala i mislila da će im dobro doći. Jer šok da su dobili dijete leptira s najgorim oblikom te bolesti. bio je veliki. Dakle, iz te neke sporedne uloge, nekako, ne znam kako, sam ja pala u prvi plan, na početku kod roditelja a kako je on više rastao i bio svjesniji, i kod njega.
Naša veza je toliko jaka da čak ni sama ne mogu vjerovati u to. Da ne doživljavam to na svojoj koži, nikome ne bih vjerovala da se tuđe dijete toliko može voljeti, a i da dijete mene može voljeti poput majke. Naime, njemu (a ni meni) nikad nije dosta vremena koje provodimo zajedno. Željno se iščekuju dani kad ćemo se opet vidjeti. Često spava kod nas (jedino kod nas od cijele šire obitelji.) Mi imamo njegove stvari, igračke, stolicu, sve za njega. I naših četvero djeca koji su već veliki ga također obožavaju.
Zapravo želim pitati, da li je tj. zašto i kako sam ja koja nisam zapravo ništa, čak ni u nekom krvnom srodstvu, toliko voljena u njegovom životu? Kako i da li jedno dijete bira samo sebi osobe koje voli? Što sam to radila/ radili mi svi da je toliko privržen nama? Da li će ta veze ikada puknuti? Ponekad mislim, kada se neko vrijeme ne viđamo, tjedan - dva, radi poslovnih obaveza, da su se osjećaji malo slegli s njegove strane. A onda dođem i uvijek i ponovno doživljavam isto.
Trenutno je u fazi da želi ostati kod nas zauvijek i po cijenu toga da će mama biti tužna, ali eto, on mora ostati kod nas. Naši rastanci su često jako bolni, plačemo i on i ja... Ja uživam u toj velikoj čudesnoj ljubavi, a to čine i njegovi roditelji i moja obitelj. Sve je to jako transparentno i ništa ne dopuštam što ne dopuštaju oni. Svoje vrijeme koristimo maksimalno. Igramo se, crtamo, šetamo, pravimo kolače, bojimo sebe i sve oko sebe, šminkamo se i zabavi nema kraja. Želim razumjeti i produbiti to znanje, Što se to događa i zašto smo toliko povezani? Je li u pitanju neka viša sila? Hvala na odgovoru!
Odgovor:
Draga čitateljice,
budući da sva pisma koja dobivam upućuju na neki problem osobe, vaše me istinski razveselilo jer se radi o jednoj zaista predivnoj priči. Vjerujem da su vaša sreća i ljubav jako veliki.
Zašto je tome tako? Na vaša pitanja vam neću moći dati jasne i konkretne odgovore budući da nemam informacije o vašoj obiteljskoj povijesti i slično, no načelno vam mogu reći da utjecaj na djecu nemaju samo roditelji već i roditeljske figure. I taj utjecaj ponekad može biti čak i jači od onog roditeljskog. Vi ste tom dječaku roditeljska figura. Zašto se on vezao baš za vas i vi baš za njega – tko zna.
Na vezivanje utječe vrijeme koje provodimo s djetetom, osjećaji koje gajimo prema njemu (dijete „osjeti“ ljubav), podudarnost temperamenta… Puno je toga što utječe na našu vezu s djetetom. Ako ste bili prisutni u djetetovu životu od najranijih dana, ako su vam i djetetovi roditelji vjerovali, ako ste djetetu pokazivali ljubav – zapravo bi bilo krajnje neobično da se ta veza nije dogodila. Hoće li ta veza ikada puknuti, ne znam. Nikada ne možemo znati što nas u budućnosti čeka pa tako ni hoće li se naš odnos s nekim promijeniti.
Kao stručnjak, ali i kao osoba od krvi i mesa, rekla bi vam da se ne morate zamarati budućnošću koju ionako ne možemo predvidjeti pa ni doskočiti joj, već da uživate u sadašnjem trenutku i divnom odnosu koji imate.