U početku su se njihova druženja odvijala manje-više redovito, ali uvijek utroje, na preporuku CZSSs. Kada je mučna rastava finalizirana, sin je imao 5 godina i od tada sa svojim ocem više nije u nikakvom kontaktu, jer otac to odbija. U to vrijeme sam započela vezu s ocem svoje djevojčice i sin ga je jako dobro prihvatio. Na žalost, nakon nekoliko godina suživota i rođenja naše curice i ta je veza pukla. S njenim tatom sam u kakvim-takvim odnosima i redovito se viđaju.
Moj sin je jedno vrlo drago i pametno dijete, vrlo empatično. Isto tako je i vrlo zatvoren. O njegovim ocu smo uvijek otvoreno razgovarali i nikada o njemu nisam pred sinom jednu ružnu riječ rekla. Čini mi se da je on tu situaciju relativno dobro prihvatio, tj. saživio se s njom. Međutim, u zadnje vrijeme povremeno primijetim njegov tužan pogled kad pita gdje mu je sestra, a ja kažem da je otišla kod tate za vikend.
S ocem svoje polusestre nema zapravo više nikakav poseban odnos. Kad se vide, pozdrave se i to je to.
On je sada već veliki dečko - upisuje srednju školu. Više ne mogu doprijeti do njega kao nekada i ne znam što mu se mota po glavi. Ako spomenem njegovog tatu, povlači se iz razgovora. Na moje pitanje kako bi reagirao da ga negdje sretne, kaže da to ne želi. Bojim se da ga činjenica da ga otac ne želi, tek sada navodi na dublja razmišljanja o tome i da je nesretan. Također je tu i činjenica da je tatu svoje polusestre prihvaćao kao svog tatu, a zapravo ga je i on 'napustio'. Bojim se dirati u njegove rane, a opet ne želim da pati u sebi. Kako da mu pomognem? Zabrinuta
Poštovana,
adolescencija predstavlja period godina između djetinjstva i zrelosti te je njeno glavno obilježje izraženo emocionalno previranje iz kojeg u konačnici dijete izlazi kao emocionalno stabilna i zrela mlada odrasla osoba. U tom periodu mladići i djevojke počnu propitivati međuodnose, svoje i tuđe, te počinju stvarati svoje stavove i mišljenja o njima.
Prema Vašem opisu, dobivam dojam kako je Vaš sin upravo u tom periodu propitkivanja i donošenja raznoraznih sudova o obiteljskim odnosima, što neminovno sa sobom donosi i emocionalnu reakciju. Kako i sami navodite, on je pametno i drago dijete, senzibilno i empatično prema drugima, ali i dečko koji odrasta u mladog muškarca. Prilikom stvaranja svoje „odrasle“ slike o sebi, djeca se velikim dijelom ugledaju na svoje roditelje (iako nam se ponekad to čini nemogućim, pogotovo u trenucima adolescentnog prkosa koje je također sastavni dio odrastanja). Stoga ne iznenađuje kako je Vaš sin u posljednje vrijeme počeo izražavati (barem neverbalno, ako već ne riječima) tugu zbog nedostatka očinske figure u svojem životu.
Vjerujem kako mu nije lako prihvatiti doživljaj napuštenosti koji je doživio od muških figura u svojem životu. Pritom mi se čini kako ste Vi ostvarili odličan odnos s njim, što se i očituje u njegovoj dragosti, empatičnosti i zrelosti. Upravo zbog toga, Vi mu možete biti sigurni oslonac u ovom periodu njegovog života u kojem doživljava razna emocionalna previranja (ponavljam, sasvim normalna i očekivanja s obzirom na njegovu dob). To ćete ostvariti kroz strpljenje i na način da mu dajete prostora. Bilo kakvo inzistiranje na razgovoru, dovest će do jačeg povlačenja i zatvaranja u sebe. To naravno ne znači da ga trebate prepustiti samom sebi, već samo dati do znanja da ste tu za njega ako ikad osjeti potrebu za razgovorom.
Općenito, u interakciji s adolescentima, jedan trik uvijek upali – odnošenje prema njima kao prema odraslijima nego što kronološki jesu. Primjerice, ako želite da Vam sin više govori o svojim mislima i (neugodnim) osjećajima o ocu, pokušajte prvo Vi izraziti svoje misli i osjećaje koje doživljavate vezano uz cijelu situaciju. Roditelji često „štite“ djecu od svojih neugodnih senzacija, ali očekuju da oni svoje podijele bez ustručavanja. Dijeljenje negativnih iskustava također je vještina koja se uči, a ovo može predstavljati savršen teren za njeno usvajanje. Jednom kad podijele neki negativni događaj, roditelji se često iznenade koliko lakše i djeca počnu iskazivati svoje negativne događaje, a iznenade se i odličnim savjetima koje im djeca daju!
Konačno, ako ipak primijetite da se Vaš sin počeo sve više osamljivati te da su periodi tuge i neraspoloženja sve duži i primjetniji, svakako potražite podršku i savjetovanje psihologa. Još jednom moram pohvaliti Vaš odnos prema sinu i nadam se da se zabrinutost barem malo umanjila.