Što biste sve učinili za svoje prijatelje? Biste li lagali, varali, oprostili neoprostivo, patili, žrtvovali se...? Kao i svemu, negdje mora postojati granica, no gdje se ona nalazi? To pitanje pitala me moja draga prijateljica neki dan na jutarnjoj kavi. Pomalo zatečena, tražila sam da bi objasni što ju muči.
Oduvijek sam znala njezinog najboljeg prijatelja s fakulteta, u biti nekoliko puta smo dobro zaružili zajedno na tulumima, a juhama i tabletama za glavobolju sljedeći dan liječili mamurluk. Kada bih se sjetila tih vremena, pojavio bi mi se osmijeh na licu. Tijekom godina s njim sam izgubila kontakt jer je odselio u rodni grad, dok je moja prijateljica vrlo često odlazila k njemu u posjete pa sam ju čak zadirkivala da će se jednog dana udati za njega. Na to je samo odmahivala rukom s kratkim odgovorom „Možeš sanjati“.
Tog jutra saznala sam jednu stranu njihovog prijateljstva o kojoj nisam ni slutila da postoji.
- Već dugo sam sumnjala, u biti znala sam da ima sklonosti prema muškarcima, no nekako to za naše prijateljstvo nije bilo važno. Kada bismo izašli, super smo se provodili, išla sam k njegovim roditeljima na ručak i uvijek bismo u šali govorili kako smo par. Barem sam ja govorila u šali. Njegovi roditelji su bili uvijek dobri prema meni, ali prema njemu su uvijek bili prilično strogi i hladni pa sam ga oduvijek štitila malim lažima od njegovih roditelja. Često je znao govoriti da je otišao k meni na nekoliko dana, ja sam mu bila alibi. No, to je sve bilo u redu do jučer kada me nazvao njegov otac i pitao me je li njegov sin proveo vikend sa mnom. U tom trenutku kada me nazvao jedva sam se snašla i rekla mu da ne mogu sad pričati i da sam na sastanku i da ću ga nazvati kasnije. Odmah sam nazvala prijatelja i pitala ga u što me to uvalio? Počeo se izmotavati da je rekao roditeljima da je bio sa mnom, a onda je navodno bio viđen od strane obiteljskih prijatelja da je s nekim drugim, na sasvim drugom mjestu te da su se sad posvađali i da samo kažem njegovim roditeljima da je bio sa mnom – jadala se prijateljica.
- Što da učinim? Ne želim lagati na taj način njegovim roditeljima. Pa kod njih sam provela dane i tjedne, i jela za njihovim stolom. Mazili su me i pazili. Ne mogu im to učiniti. S druge strane ako im kažem da nije bio sa mnom izgubit ću prijatelja. Ili sam ga možda već izgubila s njegovim nepovjerenjem prema meni? – pitala se moja prijateljica.
Povjerenje prijatelja
Dakle, gdje je ta tanka između granica pravog i lažnog prijateljstva? Definitivno leži u povjerenju u osobe koje smatrate prijateljima. Bez toga nema prijateljstva.
Kada je prijatelj moje prijateljice odlučio ne povjeriti svoju malu tajnu jednoj od najbliskijih osoba u njegovom životu, vjerojatno je tu bio kraj njegovom prijateljstvu, samo ona pa možda niti on, toga nisu bili svjesni. Iako je ona oduvijek znala za njegove sklonosti, koje ju niti malo nisu ometale da mu bude najbolja moguća prijateljica, on je iskoristio upravo to prijateljstvo za tajni život u koji ona nije imala pristup, niti je smjela znati za njega. Naravno, gotovo da nema osobe koja nema nekog kostura u ormaru ili barem prljavo rublje koje nastoji sakriti, no pravi prijatelji se uvijek poznaju u nevolji, a ne samo u dobri trenucima.
Mnoge osobe od svojih prijatelja crpe svu pozitivnu energiju iz njihove odanosti i pretvaraju ju u nešto negativno. Tada se i to prijateljstvo pretvara u nešto negativno. Iskorištavanje prijatelja samo kako biste imali korist kada ih vi trebate, a pri tome ne date ništa za uzvrat put je koji nema sretan završetak. Pravo prijateljstvo mora biti iskreno, pošteno i odano. Ono je primanje i davanje. Prijateljstvo je ljubav, koje nema tajnih života, neizgovorenih istina, laži, obmana...
Istina oslobađa
Što je nakon toga učinila moja prijateljica? Iskreno je popričala s prijateljem i rekla mu da zna njegovu najveću tajnu, da ju zna već dugo vremena i da ga svejedno voli kao prijatelja, ali da ne može lagati za njega. Je li ih istina oslobodila? Nju vjerojatno je, od jednog vrlo lošeg prijatelja, koji je nije bio vrijedan.
- Znam da niti jedan niti drugi nismo bilo do kraja iskreni jedan prema drugom, ali činilo mi se da će se taj dio „neistine“ jednostavno sam sebe ispraviti, no to nas je samo još više odvlačilo u još više laži i neistina. Sada, kada razmislim, mislim da je bio vrlo loš prijatelj, sve je htio od mene, ali ništa nije davao. Nisam ni shvaćala koliko me to opterećivalo tako dugo dok se nisam našla pred ozbiljnim problemom upravo zbog njega. Tada sam sjela i o svemu dobro razmislila. Znam da nitko od nas nije savršen, ali za svakog svojeg prijatelja uvijek sam bila spremna učiniti još onaj korak više, pa čak se žrtvovati, izreći nekoliko sitnih laži, zaštiti ga... I to sam i sada spremna učiniti jer vjerujem da za to služe prijatelji – objasnila je prijateljica sljedeći dan.
Nakon našeg razgovora, ponovno sam se sjetila naših dana iz fakulteta kada se i naše prijateljstvo činilo nekako jednostavnije i neobaveznije. Dok su mi naše nepodopštine i avanture prolazile kroz glavu, ponovno sam se smijala sama sebi. I bila sam sretna! Jer znam da imam barem jednu dobru prijateljicu. A to je uistinu pravo bogatstvo!
(vam)
