Od osnutka Autonomne ženske kuće Zagreb, nakon 24 godine rada, u skloništu i savjetovalištu anonimne i besplatne savjete, podršku i pomoć zatražilo je i dobilo preko 40.000 žena i njihove djece. Ovaj podatak najbolji je uvod u razgovor s Nevom Tölle, predsjednicom Autonomne ženske kuće Zagreb, koja je od samih početaka te neprofitne udruge neumorna u pružanju pomoći žrtvama obiteljskog nasilja. Ponosna je, kaže, na žene koje su sa svojom djecom smogle hrabrosti napustiti nasilnika i otići u sklonište, te tako nerijetko izbjegle teške tjelesne ozljede, a možda i smrt.
" Nakon što u skloništu žene i djeca provedu određeno vrijeme, zaliječe psihičke i fizičke ozljede, vrate samopouzdanje i vjeru u sebe same, spremne su otići u novi život, što znači da su, kao što su prije bile, opet sposobne boriti se za sebe i djecu, svoju egzistenciju, zaposliti se. Postaju puno samouvjerenije, a strah od bivšeg nasilnog partnera i oca djece se značajno smanjuje. Kod nekih žena nakon određenog vremena čak i nestaje. Odlazak u sklonište za te žene i djecu najčešće predstavlja posljednju šansu da spase goli život. Ta surova stvarnost, a što možemo svakodnevno vidjeti iz informacija koje prenose mediji u Hrvatskoj pokazuje da sve više slučajeva partnerskog nasilja protiv žena završava na najtragičniji način, jer se nasilnici vode onom starom narodnom : "ili si samo moja ili ničija i mrtva", što je odraz duboko patrijarhalnog mentaliteta društva u kojem živimo, a u takvim situacijama djeca su također često kolateralne žrtve", upozorava N.Tölle.
Život bez straha
"Život u skloništu za stanarke skloništa i njihovu djecu isti je kao život koji su živjele i kod kuće, samo s jednom, ali ogromnom razlikom – nema nasilja, ni fizičkog ni psihičkog, ni ekonomskog, ni seksualnog. Dakle, nema straha. Žene stanarke skloništa, same održavaju higijenu i čistoću prostora u kojem žive, kuhaju, peru i glačaju rublje, brinu o djeci, pomažu im oko zadaća, igraju se s njima, gledaju crtiće... Međusobno se dogovaraju što će se kupovati od prehrambenih artikala i higijenskih potrepština potrebnih za normalan svakodnevni život. U skloništu vlada vesela atmosfera, iako su životi žena i djece opterećeni mnogim problemima, slave se rođendani i imendani žena i njihove djece, peku se kolači i torte. "
Boravak u skloništu
"Otprilike polovica žena koje zatraže boravak u skloništu i donose odluku da odlaze iz nasilne situacije u kojoj žive, kada dolaze u sklonište su zaposlene. Druga polovica žena koja u sklonište dolazi nezaposlena i nema radnog iskustva izvan kuće. Najčešće je u toj situaciji zato što su im partneri zabranjivali da se zaposle, što je također jedan od oblika nasilja, a koje se zove kontrola i izolacija. Jedan dio „nezaposlenih“ žena uvjeren je da nisu sposobne raditi izvan kuće, jer su čitav život od kada su stupile u vezu vodile brigu o domaćinstvu, odlazile u nabavku, kuhale, prale, vodile brigu o djeci, pomagale oko zadaća, odlazile na informacije, vodile djecu liječniku, neke od njih uz sve su te poslove radile i na polju, vrtu, oko stoke. Te žene za vrijeme boravka u skloništu dodatno osnažujemo da vjeruju u svoje sposobnosti i same sebe, u svoje mogućnosti i kompetencije s ciljem da po izlasku iz skloništa ne budu ovisne o tuđoj pomoći, već da budu potpuno samostalne kako psihički tako i ekonomski. Koristim priliku zahvaliti Hrvatskom zavodu za zapošljavanje na vrlo kvalitetnoj suradnji", ističe Neva Tölle.
Pokazuje čestitke, razglednice, pisma, koja na adresu Autonomne ženske kuće Zagreb stižu iz cijele Hrvatske kao zahvala za pruženu podršku. Pišu im i sjete ih se žene koje su preživjele partnersko nasilje, bile su stanarke skloništa, a jave im se nakon što odu iz skloništa i samostalno vode brigu o svojim i potrebama djece, imaju posao i stalne prihode, djeca postižu uspjehe u školi i sretne su što mogu sa svojom djecom živjeti život bez nasilja.
Strogo čuvana tajna
Adresa skloništa je dakako tajna, i tome se pridaje iznimna pozornost, kako se ne bi dogodilo, kao prije nekoliko godina, kada je zbog pretjerano revnog službenika koji je radio popis svih korisnika gradskih prostora u Zagrebu, na internetu objavio i adresu skloništa.
"I danas pretrnem kad se toga sjetim. Nisam mogla vjerovati da je tako nešto moguće. To jutro kad je adresa skloništa osvanula na internetu i kad me na to upozorilo nekoliko telefonskih poziva, noge su mi se odsjekle. Svi koji smo se zatekli u uredu sjurili smo se taxijima, s prijateljima, rođacima, kako je tko mogao i stigao, samo da što prije stignemo do skloništa i da žene i djecu izvedemo na sigurno. Hitno smo ih smjestili na nove nepoznate adrese, svi su bili na sigurnom. Potom je neko vrijeme trajala potraga za adekvatnim prostorom u kojem će se obavljati djelatnost skloništa. Novi prostor pronašle smo zahvaljujući ponajprije razumijevanju i velikoj potpori zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Troškove adaptacije i opremanja skloništa u novom prostoru snosili su Grad Zagreb i Vlada u jednakim omjerima. Zahvaljujući razumijevanju problema partnerskog nasilja nad ženama i danas smo zahvalne gđi Jadranki Kosor i gosp. Milanu Bandiću", ističe predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb. Kako izgleda sklonište za žene?
„Danas je to vrlo lijepo uređena kuća, svaka žena sa svojom djecom ima na raspolaganju svoju sobu koja predstavlja njihov osobni prostor, dok zajedničke prostorije poput kuhinje, dnevnog boravka, blagovaone, kupaona i dvije igraonice za djecu gdje se djeca igraju i uče dijele s ostalim stanarkama skloništa“
Zašto je teško otići?
Razlozi neprijavljivanja nasilja protiv žena su mnogobrojni, kaže naša sugovornica.
"Ponajprije, to je strah od nasilnika, strah od toga da će on realizirati prijetnje koje upućuje ženi. Također kod žena postoji i strah zbog loše stambeno/ekonomske situacije. Mnoge žene koje su prijavile nasilje od institucija nisu dobile adekvatnu i brzu zaštitu i pomoć. Izgubile su povjerenje u institucije koje bi njih i njihovu djecu trebale zaštiti od nasilja. Najveći broj žena u trenutku kada se odluči zatražiti pomoć, iza sebe ima dugu povijest preživjelog nasilja. Svaka druga žena izjavljuje da živi u strahu po svoj život ili život svoje djece. Iskustvo nam govori da upravo u vrijeme odlaska od nasilnika i razvoda postoji natprosječno velika opasnost po ženu od teških nasilnih djela. U tim periodima nasilje se nastavlja, dapače čak eskalira ako se nasilniku izvana ne postave granice. Tjelesno nasilje gotovo uvijek prati psihičko nasilje poput uvreda, prijetnji ili psiho terora, a najčešće izjave koje čujemo od žena su: „ubit ću te ako me napustiš, ubit ću sebe, ubit ću djecu, uzet ću ti djecu, dok si živa te neću ostaviti na miru, ti si luda, nitko neće vjerovati tvojoj priči...“ Posljedica svega toga je da je tim ženama vrlo teško, a često i opasno po život napustiti nasilnog partnera. "
Šutnja društva
U zadnje vrijeme u javnosti se provlači tvrdnja da žene izmišljaju zlostavljanja zbog prednosti prilikom razvoda. To je izrazito opasna i netočna tvrdnja. Istina je da najveći dio preživljenog nasilja od strane partnera žene prešućuju. Vrlo je velika vjerojatnost da ta ne-djela nasilja nikada neće izaći na vidjelo i biti sudski gonjena. Vrlo često žene ne navode preživjelo nasilje čak niti prilikom razvoda, zato što se boje da bi nasilnik mogao zbog toga postati još agresivniji, ili zato što se srame jer su preživjele nasilje. Žene su sklone tome da šute o nasilju koje su preživjele i ne pretjeruju kada pričaju o svojim iskustvima nasilja. Za to također postoje mnogobrojni razlozi, primjerice, nada da će se partner promijeniti na bolje, strah da neće moći iznajmiti podstanarski stan za sebe i djecu, da neće imati dovoljno sredstava za život, strah od osude rodbine, prijatelja, ali crkvene zajednice ako je žena vjernica.
Kampanja Potpisujem!
Ne želim živjeti u strahu. Ne želim biti pretučena. Ne želim trpjeti i šutjeti. Ne želim biti silovana. Ono što nitko ne želi, mora se promijeniti.
Ključne su to poruke kampanje Potpisujem! (potpisujem.org) koju AŽKZ provodi u suradnji s Centrom za žene žrtve rata ROSA i još nekoliko ženskih nevladinih organizacija u Hrvatskoj i području Zapadnog Balkana.
" Cilj kampanje je ukazati na sadržaj i važnost Konvencije Vijeća Europe za suzbijanje i borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, te potaknuti Vladu RH na ratifikaciju ovog važnog dokumenta. Konvencija je međunarodni ugovor koji će se primjenjivati na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u obitelji", objašnjava N.Tolle. O tome koliko je država dosad potpisalo Konvenciju te jeli među njima i Hrvatska, kaže:
"Republika Hrvatska je 21. siječnja 2013. potpisala, ali još nije ratificirala Konvenciju. U nadležnom Ministarstvu socijalne politike i mladih nismo dobile odgovor kada će se to dogoditi, samo da smatraju da Hrvatska još nije spremna na to. Međutim nakon što 10 zemalja ratificira Konvenciju ona postaje obvezujuća za sve zemlje koje su ju potpisale. Do sada su Konvenciju ratificirale: Turska, Albanija, Portugal, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Italija, Austrija, Srbija i Andora. Najnovija informacija jest da je danski parlament odobrio ratifikaciju Konvencije, pa se uskoro očekuje objava desete ratifikacije te će nakon što se ispoštuju sve potrebne procedure Konvencija stupiti na snagu. "
Iza ovih brojki krije se velika patnja
- 25% žena u Hrvatskoj preživjelo je fizičko nasilje od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera. Shvaćate li što to znači? To znači da je jedna od četiri žene koje svakog dana srećete na ulici ili u trgovini preživjela partnersko nasilje.
- 33% žena preživjelo je seksualno nasilje u nekom od njegovih oblika. Dakle, jedna od tri žene s kojima bezazleno ćaskate u liftu ili u vrtiću, ponižena je i spolno zlostavljana od strane svog sadašnjeg ili bivšeg partnera.
- Vi to najčešće nećete ni primijetiti, jer se čak 83% žena koje su preživjele nasilje u strahu od daljnjeg nasilja povlači u šutnju
- Osim toga to ionako nije Vaš problem? Jer, svaki put kada odlučite zanemariti udarce koje čujete iz stana iznad Vas ili modrice na tijelu Vaše kolegice pomažete u izgradnji društva u kojem je muškarcu iz bilo kojeg razloga dozvoljeno udariti ženu.
- Da li znate da je od ukupnog broja ubijenih žena u Hrvatskoj 50% njih izgubilo život od ruke svog sadašnjeg ili bivšeg partnera? Protiv ovog problema treba djelovati čitava društvena zajednica, i to odmah, prije nego što bude prekasno, prije nego što se još jedna nedužna osoba pridruži ovoj užasavajućoj statistici.
Objavljena statistika je vlasništvo Autonomne ženske kuće Zagreb dobivena istraživanjem na znanstvenim osnovama na području cijele RH 2003. godine.
Kako i vi možete pomoći skloništu i savjetovalištu?
Svi koji žele pomoći da anoniman i besplatan servis za žene i njihovu djecu koje su preživjele partnersko nasilje – savjetovalište i sklonište nastavi s radom, mogu pomoći uplatom donacija putem jednokratne uplate, trajnim nalogom ili uplatom donacije kreditnom karticom putem interneta. Sve dodatne informacije mogu se dobiti putem telefona 4551-142 (radnim danom od 10-17 sati).
(M.G.)
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL