Ne znam što prvo reći. Prepuna sam dojmova, sve je toliko nestvarno i još ne mogu vjerovati da sam ovdje, u Washingtonu na konferenciji kojoj prisustvuje 1500 većinom žena aktivistica i čija brojnost ali i tema kojom se bavimo i čini tu nezamislivost. Sve složne, a sve različite. Sve nasmijane, a sve u borbi protiv najgore epidemije u svijetu: stvarno vjerujem da samo onaj tko se uključi dublje u ovu tematiku može spoznati dubine tog crnila, te tame, tog bola... koji proživljava svaka žrtva nasilja. I kao osoba koja zapravo zahvaljujući svome poslu, kompaniji Avon u kojoj radim, mogu i sama biti dio te borbe, ja sam zahvalna i još jača u nakani da i sama činim razliku, da prihvatim sve što nas ovdje uče i svako novo znanje iskoristim u još jačoj borbi, u buđenju svijesti svake Hrvatice i svakog muškarca u našoj zemlji da moramo reći STOP! Uz toliko mnogo država prisutnih na konferenciji, stvarno se čuju i dijele predivne ideje, kampanje i načini na koje možemo pomoći. Od tehnološki naprednih kampanja poput mobilne aplikacije koja zvukom sirene može spasiti u pravi čas, od osnovnih potreba za rad skloništa i ekonomske pomoći žrtvama nakon rehabilitacije, do za nas možda i najvažnijeg načina s kojim uvijek trebamo ići i nikada ne prestati: buditi svijest! Pričati i govoriti glasno o ovom problemu, problemu koji se još naziva i „tihi problem“. A zašto? Moram li vas uopće pitati? Nismo li i sami u zajednici koja najčešće okrene leđa ako i čuje da se upravo u susjedstvu događa moguće zlostavljanje...i ne čini ništa. Jer to je problem drugoga, to je privatan problem. NIJE! To je problem svih nas! To je jedan od gorućih problema danas, u Hrvatskoj, gdje svaka četvrta žena trpi nasilje u obitelji, najčešće od najbliže muške osobe (a djecu i njihovo trpljenje ne mogu niti spominjati jer ne bi bilo mjesta i dovoljno emocija u mome srcu majke pisati i o tome). Gdje mnoge žene trpe nasilje godinama, a ovdje sam naučila da i za to postoje sasvim opravdani razlozi, koje mi jake žene i sretnice koje se s tim nismo susrele u životu nekako kao u početku nikad ne razumijemo. Ali vjerujte, tu su: od neukosti, straha, ne znanja da uopće postoji bolje, ne vjerovanja u sebe, financijske ovisnosti, brige što će biti s djecom... vidite, toliko je toga. I zato, baš sada i ovdje, stupamo na snagu svi mi, i naš glas! I naše buđenje svijesti. I naše „guranje nosa“ ako je u pitanje nasilje nad ženom u mom susjedstvu. I naše zvonjenje na zvono ako ga treba zaustaviti. I naša prijava policiji i pomoć susjedi ako je potrebno. I naše glasno i jasno: STOP! Odlučite se odmah, ako ste pročitali ovaj tekst. Recite samoj sebi da vi nećete biti ta osoba koja okreće leđa. Vi odlučite djelovati, pomoći i učiniti dobro. Možda ćete spasiti život. Svakako ćete spasiti ženu, majku i njenu djecu od nesigurnosti u zlostavljanom domu. I vjerujte, osjećat ćete se ništa drugo nego ponosno. Jer niste okrenuli leđa.

Lucija Josipović Avon Hrvatska