Sjećam se kako sam još od najranije dobi bila „borac za pravdu“. Uvijek sam bila osjetljiva na nepravdu, uvijek sam imala potrebu zaštiti slabije od sebe. No, koliko sam god bila „jaka“ kada je trebalo štiti interese drugih, jednako tako sam bila „slaba“ kada sam trebala štiti vlastite. Nije bilo ništa loše ni sporno u tome da štitim druge, no zauzimanje za sebe djelovalo mi je kao da sam nepristojna, kao da tražim nešto na što nemam pravo. Tek nakon mnogo godina, kada sam upisala studij psihologije a potom i niz edukacija koje su uslijedile nakon studija, shvatila sam zašto tako reagiram.
Kako većina naših obrazaca ponašanja nastaje zapravo u djetinjstvu, tako je negdje otprilike i moj obrazac nezauzimanja za sebe nastao u najranijoj dobi uslijed roditeljskih poruka. Dan danas sjećam se svojih roditelja koji su mi i verbalno i neverbalno redovito ukazivali kako je važno biti pristojan. Uvijek su bili ponosni kada bi dobili povratne informacije od susjeda, učiteljice, rodbine ili pak drugih roditelja kako imaju ljubazno i pristojno dijete. Njihova kćerkica nikada nije ulazila u sukobe, nikada se nije svađala s drugom djecom u parkiću, nikada nije odgovarala profesorima – čak ni u pubertetu kada je bunt sam po sebi izražen. Ali isto tako je njihova kćer jednog dana shvatila da se nikada ni ne zauzima za sebe, da se njezine prijateljice uvijek nekako izbore za svoje mišljenje i stavove a ona, pristojno i ljubazno, uvijek prihvati i ono što ne želi i s čim se ne slaže – jer treba biti pristojan. I tako u sebi gomila jednu veliku kuglu punu ljutnju zbog nanesene nepravde.
Nakon mnogo godina kao osoba s duboko ukorijenjenim uvjerenjem kako treba biti pristojan prema drugim ljudima, shvatila sam da se „biti pristojan“ ne mora kositi sa „zauzeti se za sebe“. Asertivnost nas uči da možemo otvoreno i direktno izraziti svoje misli i osjećaje drugim ljudima bez toga da iste povrijedimo. Uzmimo za primjer da nam je prodavačica u dućanu krivo uzvratila novce (na našu štetu). Kada bi joj vrlo ružno, uz uvrede i povike rekli kako nas je prevarila, tada bi se zauzeli za sebe – na agresivan način. Kada bi pognuli glavu i otišli iz dućana bez da smo joj dali do znanja da nam je krivo uzvratila (a pritom se u sebi ljutimo što nas je prevarila), tada je evidentno da se nismo zauzeli za sebe i svoja prava. No kada bi joj na lijep način rekli kako se preračunala i uzvratila nam manje, tada bi do izražaja došla naša asertivnost.
Trebalo mi je mnogo truda i rada na sebi da prihvatim da nisam žrtva okolnosti i groznog, nepravednog svijeta te da imam sav potreban alat da se sama uhvatim ukoštac s drugima, postavim im granice i zauzmem se za sebe – na pristojan način.
Kao „žrtva“ vjerovala sam kako bi drugi ljudi trebali znati i prepoznati kada nešto pogriješe i kako nije moja odgovornost da im ukazujem na propuste. Drugim riječima, očekivala sam da mi na neki način čitaju misli i da u svakom trenutku znaju što nije u redu. Kada ti isti ljudi ne bi prepoznali moju finu mimiku lica i shvatili da ipak možda traže previše od mene/da su rekli nešto što me povrijedilo/da su mi krivo uzvratili u dućanu i slično, ja bi se ljutila. No ne bi ništa rekla. A ljutnja je samo rasla i rasla, sve dok jednog dana ne bi eksplodirala kada bi se, nimalo asertivno, konačno zauzela za sebe. I nakon takvog ispada bi obično bila tužna i nesretna zbog svoje reakcije, a drugoj osobi najčešće ne bi bilo jasno čemu takav ispad na jednu sitnicu. Ali ona nije znala (niti je mogla znati) da se radilo o puno sitnica koje su se tijekom vremena nakupljale. Nije mogla znati jer joj nikada nisam rekla; nikada se nisam zauzela za sebe.
S vremenom sam naučila živjeti u uzroku. Naučila sam da sam sama odgovorna za svoja stanja i za svoj život; da nisu drugi ljudi ti koji me čine nesretnom i ljutom. Da, netko me svojim postupcima može naljutiti ili rastužiti. Da, imam pravo biti ljuta ili tužna zbog toga. I da, isto tako imam pravo u konačnici odlučiti što ću sada s tim: hoću li se zauzeti za sebe i reći toj osobi kako se osjećam zbog njezinih postupaka; hoću li prekinuti taj odnos; hoću li oprostiti... Pa na kraju, isto tako mogu odabrati i ne zauzeti se za sebi, ne reći svoje misli i osjećaje na prihvatljiv način. Ali, i to je moj izbor – zar ne?
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Foto: © diego cervo - Fotolia.com