Nije me briga što bilo tko kaže, ali današnji Božićni blagdani su daleko od idile kakvu možete vidjeti na slikama i brošurama. Toplina doma, predivno savršeno božićno drvce, ispod brdo poklona, vatrica u kaminu, svi sa blaženim smiješkom na licu, a vani lagano sipi snijeg.
A sada, pogledajte svoj stan i obitelj – vaše drvce je daleko od savršenog, nema brda poklona, smiješak ste ostavili u trgovini kada ste vidjeli račun, a da ne velim da je vani 15-ak stupnjeva i ni traga prošlotjednom snijegu.
Božić u današnje vrijeme popraćen je svime, samo ne veseljem nego pukim preživljavanjem, barem za većinu odraslih. Ako vam pak u kuću dolazi brdo obitelji i prijatelja, onda to znači i dodatni rad, što uključuje kuhanje, pranje i čišćenje, dok doslovno ne padnete s nogu. I ne samo to, tisuću ljudi, tisuću zahtjeva, tisuću želja, tisuću mišljenja, sve vas to može iscrpiti do ruba živčanog sloma.
Nemojte misliti, nisam ja Scrooge, volim Božić, volim poklone, voli peći kolače, ali vjerujte, za sve to vam je potrebna organizacija, velika organizacija i dosta alkohola.
Kako preživjeti božićno jutro?
Djeca po bračnom krevetu skaču od sedam sati ujutro, jer su toliko uzbuđena da ne mogu spavati. Pokloni su pod nagnutim borom s kojeg su preko noći skliznule dvije kuglice i razbile se. Djeca iz sveg glasa viču „pokloni, pokloni“, a ja samo želim još malo sna. Muž se pokriva po glavi jer ima mamurluk od jučerašnjeg druženja s mojim bratom, a da ne velim da bazdi na bačvu punu viskija.
Predivno, od njega ne mogu očekivati nikakvu pomoć.
Ustanem, počistim razbijene kuglice pod borom da se dvoje mojih „skvikavaca“ ne poreže na staklo. Počinje dernek pod borom, ali i malo mira dok ne popijem kavu. Za to vrijeme, muž se ipak dignuo iz kreveta, ali samo da bi povraćao na wc-u. Jeeej...
Ipak, za mene malo mira, jer ako ništa drugo cijelo jutro budu gledali crtiće na telki i igrali se s novim igračkama koje su dobili. Dakle rano jutro osim užasne pospanosti i iscrpljenosti i nije toliko loše prošlo. Muž je devet sati ustao po drugi put, promrmljao da želi kavu i otišao na tuširanje.
Do onda sam ja već imala ruku u guzici od purice, jer nam na ručak dolazi 15-ak osoba i pekla se već pola sata, te sam gulila krumpir, rezala gljive itd.
I tada, dječji vrisak iz dnevne sobe. Potrčala sam što sam najbrže mogla. Moj sedmogodišnji sin, pogurnuo je svoju dvije godine mlađi seku s kauča. Udarila je s glavom u rub stola i rasjekla si čelo. O, super, sad idemo i na hitnu na šivanje.
Alarmirala sam muža, koji je do onda već bio obučen.
Mala je plakala, a onda se i mali rasplakao od žalosti što joj je napravio. Muž je ponudio da ide sam s njom na hitnu, ali za mene se primila kao priljepak. Morala sam i ja ići.
Alarmirala sam mamu, neka dođe k meni što prije kako bi pazila na puricu i nastavila s pripremama za ručak.
Stigli smo kući sat i pola kasnije s pet šavova.
Kako preživjeti ručak?
Izbjegavala sam svađu s mamom u širokom luku, jer mi je stvarno trebala njezina pomoć. No, bila sam na rubu plača.
Tu sam se dosjetila medene rakije koju je moj muž napravio prije mjesec dana. Nalila sam sigurno decilitar u čašu i počela. Za 15-ak minuta imala sam blaženi smiješak na faci, pa sam se čak smijala dok sam se porezala.
Gosti su počeli stizati. Sva „tugujuća“ bliža rodbina, kako ih ja zovem.
Ukratko, tijekom ručka nisam sjela za stol niti sekundu, osjećala sam se kao konobarica, ali nisam niti bila gladna od svih tih mirisa i kušanja. Umak od šampinjona mi je zagorio dok sam se pozdravljala s gostima.
Nekima je purica bila super, nekima premalo slana, nekima preslana, nekima sočna, nekima suha. Tu sam prešla na bijelo vino.
Svi su se poslije ručka preselili dnevnu sobu da odmotaju poklone. Čula sam neke povike iz dnevne sobe koji su zvučali kao moje ime, ali morala sam raščistiti nered, barem donekle. Do onda već sam na gotovo prazan želudac polila četiri čaše vina, a i malo juhe sam strpala u sebe. Počela sam osjećati vrtoglavicu, ali sam u tom trenutku bila dobro raspoložena. Kada sam negdje oko četiri sata popodne sjela na fotelju, nisam osjećala noge. U tom trenutku netko je predložio kavu i još malo kolača.
No, moja mama je tada uskočila, valjda je vidjela kako izgledam.
Kada sam popila malo kave i pojela kolača, bolje sam se osjećala. No, tada su počele rasprave o politici, općem stanju u zemlji, a mužev brat, inače teški desničar počeo je spominjati neke svoje idiotarije. Nekad davno, možda bi se uključila u raspravu, ali sada sam si samo natočila punu čašu vina.
Kako preživjeti božićnu večer?
Kada sam već pomislila da će se naši gosti polako početi razilaziti, evo nam novih gostiju. Tako je došlo i vrijeme večere. Moram priznati da nisam namjeravala pripremati večeru, jer sam mislila da će se do onda svi razići. No, hvala bogu na šogorici koja je vidjevši da sam u stisci, ponudila svoju sušenu šunku s tavana (sva sreća živi dvije ulice dalje). Slijedilo je ponovno konobarenje do 11 sati navečer, dok se konačno nisu svi razišli. Kuća je izgledala kao da je pala atomska bomba, a ja sam mislila da će mi leđa otpasti. Djeca su bila već premorena i hvala Bogu, muž ih je stavio spavati. Leđa i noge su me toliko boljele da bih najradije zaplakala. Tada je muž došao u kuhinju i rekao mi da nisam odmotala njegov poklon.
Stvarno, nisam. Niti sam dan provela sa svojom djecom (samo manji dio jutra i na hitnoj, ako se to računa). U biti, kada malo bolje pogledam, nisam uopće provela dan sa svojom obitelji, nego u kuhinji premorena i polupijana.
Sklopila sam oči, a muž me samo podigao o odnio u krevet. Kada me nosio pod borom sam vidjela četiri neodmotana poklona. Ah, nema veze vidjet ću ih sutra.
(vam)