Koliko puta vam se dogodilo da u restoranu uvijek naručujete isto jelo? Koliko vas ide uvijek istim putem na posao? Koliko vas po povratku s posla istim redoslijedom iz dana u dana čini iste stvari? Koliko vas već po automatizmu pali svjetla na automobilu i veže sigurnosni pojas?
Navike su naučeni oblici ponašanja koji nastaju kao posljedica ponavljanja određenih radnji, osjećaja, misli. Sve navike usvajamo na isti način: u početku postoji namjera ili sklonost ka određenom ponašanju, a potom se ponavljanjem tog ponašanja ono stabilizira i učvršćuje da bi na kraju postalo automatizirano. Jednom formirane, više ne zahtijevaju napor volje ni svjesnu namjeru da se ponašamo upravo tako. Dovoljan je samo početni poticaj (primjerice sjednemo u auto) da se mehanizam pokrene i da s lakoćom i dosljedno ponovimo naviknuto ponašanje (vežemo sigurnosni pojas). Čovjek je u ovim trenucima kao stroj koji djeluje po nekom ranije stvorenom unutrašnjem programu. Nije potrebno razmišljati, usmjeriti pažnju, donositi odluke, dovoljno je samo prepustiti se poznatom, uobičajenom, naviknutom ponašanju.
Najveći dio našega života je habitualan. Radimo iste stvari danas, kao što smo ih radili jučer i prekjučer (idemo istim putem do posla, imamo iste rituale nakon posla i slično). Znanstvenici su procijenili kako od 11.000 signala koje primimo putem mozga, on ih samo 40 svjesno procesuira (sve ostalo su navike).
Navike se uče stjecati već u djetinjstvu i to uglavnom od naših roditelja – primjerice, čitanje priče prije spavanja, zajednički obroci, pranje zubića prije spavanja i slično. Djeca zapravo vole rituale – daju im sigurnost i predvidivost. No isto tako kako se već u najranijoj dobi naučimo na nešto, jednako je bitno da nas roditelji nauče i odviknuti od nečega (npr. od pelena). Što u konačnici, prije ili kasnije sva djeca usvoje.
Navike mogu nastati na dva načina. Jedan je da se pasivno prepuštamo različitim unutrašnjim ili vanjskim poticajima i dozvolimo da se navika formira bez sudjelovanja naše svijesti, a to znači i bez kontrole. Primjerice, ako tijekom svakog obroka uključujemo televizor i bez kriterija gledamo sve što je na programu dok slasno i bez ikakvog uključivanja naše svijesti jedemo ručak, taj obrazac ponašanja može postati toliko jaka navika da ako nam se dogodi da nestane struja tijekom našeg ručka postanemo nervozni i razdražljivi. Glavni uzrok ovakvih nesvjesno stvorenih navika je nedostatak pažnje. Ne obraćamo pažnju na utjecaje kojima se izlažemo, na ponašanja koja ponavljamo i, na kraju, na naviku koju smo usvojili.
Možemo se naviknuti i na pozitivne navike
Drugi način je da svjesno biramo i aktivno sudjelujemo u formiranju navike. Umjesto da gledamo televiziju tijekom obroka, možemo sami sebe naučiti da se tijekom obroka posvetimo onome što jedemo, da obraćamo pažnju na ono što (i koliko) unosimo u sebe. Inteligentnim odabirom ovakvih navika, one prestaju biti okov koji zarobljava, a postaju pomoć i okidač za kvalitetniji život. 21 dan je potrebno nešto ponavljati da to usvojimo kao naviku (primjerice, prestati odgađati obaveze na poslu, doručkovati, vježbati).
Gubljenje vremena na surfanje internetom na spolu, nekontrolirano trošenje novca, grickanje čipsa pred televizorom, pušenje, sjedanje u automobil kako bi došli do dućana iako nam je isti udaljen 5 minuta hoda, pričanje na mobitel tijekom vožnje… Sve su to sitne navike za koje smo dopustili da se ušuljaju u naš život iz raznih razloga – neobraćanja pažnje, dosade, potrebe da se na neki način umirimo. Sitne navike koje su s vremenom počele znatno utjecati na kvalitetu našega života i kojih bismo se rado riješili.
Nisu sve navike loše niti je potrebno unositi neke promjene ako nam one pružaju sigurnost, ako volimo naše male rituale koji nas smiruju a pri tome ne štete. Primjerice, ritual jutarnjeg ispijanja kave s bliskom osobom nešto je što nas može veseliti, pomoći nam u svakodnevnom nošenju sa stresom. Redovite večernje šetnje nešto su što čini dobro za naš organizam a da nismo previše o tome razmišljali. Zajednički obroci, nedjeljni odlasci kod bake i djeda na obiteljski ručak, večernja pusa za laku noć od roditelja, za dijete je nešto što obiteljske situacije čini predvidivima i tako mu povećava osjećaj sigurnosti.
Kad navike postanu prejake...
Sviđaju nam se uvijek iste stvari, bojimo se istih situacija, nerviraju nas isti ljudi, nepovjerljivi smo prema nepoznatom, ili ne želimo poremetiti svoj ustaljeni životni ritam. U ovim slučajevima navika je postala toliko jaka da našem mozgu nameće svoje vlastite zakone, snažno se opirući svakom pokušaju drugačijeg djelovanja. Svatko tko se pokušao riješiti neke svoje navike (poput pušenja) – iskusio je koliko je to teška bitka sa samim sobom. No ono što bi voljela naglasiti jest da možda bitka je teška, ali ne i nemoguća. Kako smo stvorili određen, dobro utaban put prema toj navici, na isti način možemo stvoriti i neki novi put. Bitno je samo ponavljanje. Nisu nas bez razloga u školi učili da je ponavljanje majka znanja – znanja kako stvoriti ali i riješiti se navike.
Kada želimo primjerice iskorijeniti lošu naviku jutarnjeg nedoručkovanja, prvo što moramo učiniti je svjesno odlučiti da ćemo u određenom periodu redovito doručkovati. Naglasak je na tome da „ne varamo“, odnosno da ne preskočimo pokoji dan zato je nemamo vremena, ili jer smo se prekasno probudili ili jer nemam ništa u kuću ili-ili-ili, već da se pridržavamo našeg plana. Kada se naše ponašanje ustabili i kada o njemu više ne budemo morali razmišljati svjesno, znači da smo stvorili naviku. Ali, prije toga potreban je niz ponavljanja, ponavljanja, ponavljanja i velike ustrajnosti. Ako nam je neto dovoljno vrijedno i bitno, trud se svakako isplati.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Foto: Ambro / FreeDigitalPhotos.net