Nezaposlenost sve većeg broja građana Hrvatske više nije novost, ali svakim danom je sve depresivnija. Još je malo onih koji se bore za svoja prava u propalim tvornicama i privatnim tvrtkama, i sve je više onih koji su odustali od javnih protesta, štrajka, jer više nemaju niti snage, niti volje, jer moraju osmisliti nove načine kako platiti račune, prehraniti obitelj, školovati djecu…
S druge strane tu su oni koji su završili srednje škole, više škole i fakultete, zatim oni koji su se prekvalificirali u nadi da će lakše pronaći posao, na burzi su rada, i ma što pokušali ne mogu pronaći posao. Također, mnogi rade i na crno…
Uglavnom, ma koji razlog nezaposlenosti bio, činjenica je da trenutno u Hrvatskoj nema posla za sve. Tko je za to kriv – hrvatska vlast koja je u proteklih 23 godine, dozvolila sustavno uništavanje hrvatskog gospodarstva ne samo s korupcijom, ne samo sa namjernim pogodovanjima, nego i nesposobnošću, te odlukama koje nisu imale veze sa zdravim razumom.
No, tu započinje moj ali…
Prije nego što obrazložim svoje viđenje barem jednog dijela današnjeg radno sposobnog stanovništva ispričat ću vam nekoliko priča s kojima sam se susrela posljednjih godinu dana i zbog čega imam razmišljanje takvo kakvo imam. Vjerujem da će biti onih koji će se složiti sa mnom i onih koji neće, ali svatko ima donekle svoje viđenje realnosti na temelju vlastitih iskustava i iskustava osoba koje ih okružuju.
Priča broj 1.
Moj prijatelj prije nešto više od godinu dana ostao je bez posla u jednoj privatnoj tvrtki koja se bavila cestogradnjom, a koja je otišla u stečaj. U njoj je radio proteklih desetak godina, otkako je završio srednju školu. Više-manje odmah je dobio posao, u to zlatno doba zapošljavanja, te gledao uzlet i pad svoje tvrtke. Sada s 30 godina, već godinu dana i možda nešto više nema posla. Kad su ga otpustili, dobio je otpremninu, koja mu je trajala nekoliko mjeseci, a sada živi od naknade s burze.
Nema obitelj o kojoj bi se morao brinuti, ima vlastiti stan koji je naslijedio, nema kredit, nema automobil, dakle osnovni troškovi mu se svode na režije i hranu, ali i dalje jedva sklapa kraj s krajem. No, pitanje koje se postavlja, što je poduzeo da pronađe novi posao?
Ono što sam mogla zaključiti iz svih naših dosadašnjih razloga – vrlo malo ili ništa. Poslao je e-mailom molbe za posao i životopise brojnim tvrtkama, od kojih nije čak dobio odbijenice. S vremena na vrijeme mora se javiti na burzu rada, gdje isto tako nemaju nikakvog posla za njega. I što radi? Sjedi kod kuće i čeka da mu posao padne s vedra neba.
Na žalost, u današnje vrijeme takvi ljudi nikada ne pronalaze posao. U građevinarstvu nema posla, no kao zdrav i mlad, te radno sposobni pojedinac mogao bi barem pokrpati budžet s povremenim poslovima kojih ima, ali mnogi ljudi ih ne žele raditi, jer, eto, misle da su oni predobri da bi radili upravo njih ili da im se čak i ne isplati raditi za tako mali novac.
Ne želi raditi sezonski posao u turizmu, ne želi raditi povremene fizičke poslove (makar ih je radio i prije), čak i kada mu se pružila prilika da ide u inozemstvo raditi (naravno legalnim putem), nije želio jer ne zna jezik. Budimo realni, ne zna ga niti 80 posto drugih koji idu na rad, ali nauče vrlo brzo…
Uopće ne trebamo niti spominjati da nema nikakvu ideju o mogućem pokretanju vlastitog obrta, tvrtke za 10 kuna i slično. Čak nema niti ideju, što bi mogao raditi na „crno“. Predlagali smo da za vrijeme snježnih padalina kojih je ove godine bilo i više nego dovoljno, uzme lopatu i starijim osobama čisti pred kućama i zaradi nešto novaca. Već znate i sami priču – nije imao lopatu za snijeg.
2. priča
Moja dobra prijateljica završila je fakultet, više-manje odmah pronašla posao u struci, udala se, zatrudnjela i tada joj se dogodilo ono što se dogodilo mnogim ženama. Istekao joj je jednogodišnji ugovor koji je imala s poslodavcem, a koji joj on zbog trudnoće nije produžio. Danas njezino dijete imao godinu i šest mjeseci i ona još uvijek traži posao.
No, dogodilo se da je prije nekoliko mjeseci imala prilike dobiti i raditi honorarni posao u struci, nekoliko dana u tjednu po nekoliko sati, no odbila je jer joj vrijeme rada - nije odgovaralo. Radilo se o normalnim kasnopopodnevnim i radnim satima, vrlo jednostavnom poslu, za koji honorar nije bio veliki, ali eto bilo bi bolje od ničeg. Osim toga, na tom radnom mjestu bila bi okružena i drugim osobama iz struke i drugog poslovnog miljea pa bi možda s vremenom na taj način pronašla normalno plaćen posao. No, ona je odbila.
Potrebno je napomenuti da osim sa suprugom, živi u kući s roditeljima, koji bi mogli uskočiti u čuvanju i brizi za dijete tih nekoliko sati na tjedan.
3. priča
Prije nešto više od šest mjeseci moj prijatelj je odlučio povući potez koji je u današnjoj situaciji i više nego nepromišljen. Nije bio zadovoljan s malom, ali više-manje redovitom plaćom, te se odlučio na neobičan potez. Pokušao je blefiranjem dobiti veću plaću. Naime, došao je poslodavcu s novosti da ima ponudu za novi posao s nešto većom plaćom i da će dati otkaz, ako mu on ne povisi plaću.
Naravno, novog posla i plaće nije nikad niti bilo. Pogađate, što se dogodilo? Višu plaću nije dobio, otkazni rok mu je tekao, a poslodavac je za to vrijeme već našao novog djelatnika jer izbora je i više nego dovoljno.
Ovaj definitivno nepromišljeni potez, možda se prije nekoliko godina i ne bi činio tako strašnim jer se relativno brzo mogao naći drugi posao. Sada su izgledi vrlo loši. Ni danas nema još uvijek posla…
Koja je pouka?
Još bih mogla nabrojati „iz rukava“ barem pet sličnih priča…
I kakvu pouku mogu izvući iz svih tih priča mojih prijatelja i poznanika koji me okružuju?
Kao prvo, često se događa da ljudi ne žele raditi, jer se vrlo često može naći neki posao i da teže za nečim što je trenutno u potpunosti nerealno. Kada pogledam sebe, moj radni dan često traje po 10-12 sati, radim paralelno tri posla, radim svaku večer, gotovo bez iznimke, vikendi su mi rijetko slobodni, no mogu reći da živim normalno za današnje okolnosti, odnosno ne moram paziti baš na svaku zarađenu kunu
Ne smatram se nikakvim radoholičarom, nego osobom koja može i želi raditi jer želim normalno živjeti. Naravno, mogla bih otkazati bilo od kojih tih poslova i imati više slobodnog vremena, pročitati više knjiga, pogledati više filmova, družiti se više s obitelji i prijateljima. I do beskraja se žaliti kako nemam novaca i jaukati nad svojom gorkom sudbinom. Meni se čini da to upravo rade neki moji prijatelji, koji čekaju da se dogodi neko čudo i da im iz vedra neba netko ponudi posao iz snova, s visokom plaćom.
Na žalost, u današnje vrijeme, takav scenarij može se dogoditi jedino u bajci. Dobrih poslova gotovo da i nema, a ako se i nađe koji, konkurencija je – paklena. Većina poslova u današnje vrijeme je potplaćena, u mnogim tvrtkama plaće su na minimalcu, jer to je jedini način da uopće poslodavci zadrže radnike i koliko-toliko normalno rade.
U poslovanju poslodavci nemaju niti minimalnu potporu države, krediti za poslovanje su previsoki, ako se uopće mogu dobiti, država svojom poreznom politikom još više odmaže poslodavcima, a u tvrtke koje relativno normalno posluju u današnjoj situaciji svako malo na vrata kucaju razne inspekcije, te straže iglu u plastu sjena. Bez pretjerivanja.
Ono što bih voljela naglasiti je da mnogi građani, pa tako i moji prijatelji, očito nemaju nikakvu predodžbu kakva je stvarna gospodarska situacija i koliko treba raditi za mnogo manje novaca nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina. No, od nekud se treba početi jer i inertnost nezaposlenih negdje treba prestati.
Vrijeme je da se zaborave visokopozicionirani i dobro plaćeni poslovi. Netko će prvi morati zasukati rukave i započeti nešto raditi jer se više nema od čega živjeti.
Tako dugo dok se to ne dogodi i tako dugo dok se očito još uvijek može živjeti od pomoći s burze, socijalne pomoći, dječjeg doplatka i prodaje imovine, do onda će svi očekivati čudo od državnih institucija, koje nikada neće doći. Naime, da i sutra izaberemo najsposobniju vladu na svijetu, sastavljenu od vrhunskih stručnjaka, nitko nas ne može izvući iz gospodarskog kraha.
Trebat će nam godine, pa možda i desetljeće da se oporavimo od trenutne situacije, pa da i sutra krene na bolje.
(vam)
Foto: marin / FreeDigitalPhotos.net