Jučer je osvanuo prekrasan sunčani dan, kao stvoren za laganu šetnju kroz šumu do Kraljičinog zdenca. I zaputi se veselo društvance stazicom kad ubrzo ogromno stablo poprijeko leži na stazi. No dobro, bilo je nevrijeme pa je stablo palo što se može. Ali, kaže mi prijatelj da je to isto stablo tu bilo i prije pola godine nakon onog velikog nevremena u listopadu. E sad mi već nije ništa jasno, očito sam još uvijek nevjerojatno naivna. Naime mora postojati netko zadužen za uklanjanje stabala zar ne? Osobito ako se radi o jednoj od najpopularnijih staza gdje hodaju ljubitelji prirode vikendom često i u kolonama. Prešli smo to ogromno stablo i nastavljamo dalje, kad nailazimo na iznenađenje br. 2. Nekadašnja staza je ograđena i oznake pokazuju na jedan uski puteljak tik iznad provalije. Ne zanemarimo činjenicu da je zemlja još vlažna od nebrojenih kiša, pa tko voli nek' izvoli !
Svaka čast mladom ocu s djetetom na leđima koji se hrabro uputio stazom, no je li to bilo baš pametno? Nije, jer da je zviznuo dolje ne bi baš puno ostalo niti od njega niti od djeteta !
Sljedeća prepreka bila je duboka usjeklina u zemlji zbog koje smo se igrali antilopa i dugonogih kljunaša kako bismo prošli i tu prepreku. Ako se ne varam, malo nasute zemlje riješilo bi problem, ali valjda to nije prioritet br. 1 u ovom gradu. Ako se dobro sjećam, „Bandićeva“ staza je savršeno sređena, ipak ne bi bilo zgodno da gradonačelnik slomi neki od ekstremiteta.
No, da ne duljim i ne radim analizu svih prepreka s kojima smo se suočili, od kojih neke uopće nisu bezazlene i ne mogu zamisliti da ih moram preskakati na strmini kad se vraćamo nizbrdo, zar nisu Hrvatske šume odgovorne za javno dobro u obliku šuma, stabala i slično?
Pa koliko je potrebno vremena da neki snažni drvosječa ili vatrogasac dođe s motornom pilom, prepili deblo, a vesela ekipica dođe i ili odvuče deblo ili ga strmoglavi u ponor? Ono što me doista ljuti je da je toliko puno ljudi na burzi od kojih bi neki vjerujem bili puno proaktivniji i radili svoj posao. Tako bih voljela samo na tjedan dana neke ljude iz javnih poduzeća gdje su zaštićeni kao lički medvjedi dovesti u privatnu firmu pa da vide kako se i koliko radi. To im od srca želim !
No zašto zapravo sve ovo pišem? Pa zbog njihove nove uredbe po kojoj ćete roštiljanje platiti npr 40 kn po osobi ako slučajno odaberete mjesto gdje postoji kameni roštilj ili neka klupica jer za to postaviti bio je potreban enorman trud i ogromna financijska sredstva koja je, ruku na srce, podmirio grad – odnosno svi mi kroz raznorazna davanja. Pa zar to nije slatko? Padne li vam na pamet biciklirati pripremite novčiće, a ako biste malo biciklirali, pa malo brali npr. gljive ili kestene, e, to će vas duplo koštati, za kestene ćete platiti po ubranom kilogramu plodova, ili će možda na to davati popust?
Nekako mi se čini da je ovo još jedna genijalna umotvorina EU koju su naša draga poduzeća brže bolje usvojila jer ipak moraju dobiti i regres i Božićnicu i ostale oblizeke! Razumijem da to postoji kao davanje u EU, ali sigurna sam da se tamo ne može dogoditi da su na pješačkog stazi kroz šumu nabacana ogromna slomljena stabla zar ne? Osim toga u EU je standard, eto nešto malo viši nego u Hrvatskoj. Upravo se sjetih još jedne genijalne umotvorine, čini mi se od prošle godine, kada su zakonom zabranili izmjenjivanje nježnosti na javnim mjestima, spavanje u parkovima, vođenje ljubavi na plaži i slično. A što će se dogoditi ako se par malo slobodnije ponaša u šumi ili sakrije u neki grm? Prvo će platiti za šetnju šumom, a onda će platiti i kaznu za nedolično ponašanje, ma nema veze što su se sakrili, jer što ako se mali medo ili lisica uzrujaju? Pa morat će psihijatru. :)
Vaša Ema Jurić