Ponukana nedavnim razgovorom odlučila sam napisati jednu možda naoko nepsihološku temu. Naime, sve češće se događa da su ljudi prilično frustrirani kada pokušavaju uspostaviti virtualnu komunikaciju putem e-maila i na pokušaj uspostave iste, nikada ne dobiju odgovor. Izvor frustracije obično leži u činjenici da od dotične osobe (ili više njih) čak ne dobiju niti povratnu informaciju o primitku e-maila. Što prema procjeni pošiljatelja e-maila spada u nekakve osnove pristojnosti. U čemu je stvar? Je li pristojnost, kao i brojne druge vrijednosti, s dolaskom „novog doba“ jednostavno izumrla? Ili je u pitanju nešto drugo?
Ako na ovaj fenomen gledamo sa psihološke strane, jedno od objašnjenja može ležati u difuziji odgovornosti. Naime, ako smo e-mail uputili na više adresa a odgovor nismo dobili niti od jedne jedine osobe, moguće je da su svi do jednoga odgovornost za odgovaranje e-maila prebacili na onog drugog. I što se na kraju dogodilo? Nitko nije odgovorio na naš e-mail.
Ova pojava nije tako neobična niti rijetka, a u psihologiji je prepoznata 1970.godine i objašnjena kroz primjer tragičnog događaja koji se dogodio 6 godina prije u New Yorku koji je šokirao američku javnost i probudio interes brojnih psihologa. Dvadesetosmogodišnja djevojka vraćala se kući nakon posla u tri sata u noći. Nakon što je izašla iz auta i krenula prema svojoj zgradi, nožem ju je napao muškarac. Tijekom napada, djevojka je vrištala i zvala u pomoć, no nitko joj od susjeda nije pomogao. U jednom trenutku, jedan je susjed doviknuo napadaču da je pusti na miru, no napadač se samo na kratko odmaknuo od nje i okrenuo kao da će otići. Potom se vratio, srušio ju na zemlju i ponovno počeo udarati, nakon čega ju je i silovao. Tek tada je netko od susjeda pozvao policiju koja je došla već nakon dvije minute. Napadača više nije bilo, a djevojka je bila mrtva.
Tijekom policijske istrage utvrđeno je da je napad trajao 35 minuta, a napadu je svjedočilo čak 38 susjeda od kojih je samo jedan pozvao policiju. Jedan par je tijekom istrage izjavio kako nisu zvali policiju jer su bili uvjereni da je to već netko napravio pa su samo privukli stolice prozoru i promatrali napad. Iako je ovo ekstreman primjer, zapravo je ponukao znanstvenike da prouče o čemu je točno riječ, zašto od silnog broja ljudi nitko nije reagirao?
Što je više ljudi prisutno manja je vjerojatnost da će netko pomoći
Do navedenog tragičnog događaja bilo je uvriježeno mišljenje da što je više ljudi prisutno, veća je vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć. No, pokazalo se sasvim suprotno - što je više ljudi prisutno, manja je vjerojatnost da će netko pomoći. U podlozi te činjenice leži fenomen zvan „difuzija odgovornosti“ koji se može objasniti kao pojava kod koje se osjećaj odgovornosti, za pružanje pomoći ili poduzimanje neke akcije, općenito smanjuje kako se povećava broj ljudi. Naime, ako je osoba u nekoj situaciji jedina prisutna, tada će negativne posljedice svog ponašanja snositi samo ona. S druge strane, ako su prisutni i drugi ljudi, onda se odgovornost, kao i negativne posljedice, dijele na sve prisutne.
U slučaju djevojke iz New Yorka, susjedi su se oslonili na procjenu okoline i nisu reagirali jer su pretpostavili da je netko već zvao pomoć, što je nekolicina susjeda i izjavila tijekom istrage. Također, odgovornost da reagiraju bila je podijeljena između njih 38, što je dodatno utjecalo na njihovu spremnost da reagiraju, odnosno ne reagiraju. Ista stvar se događa i u brojnim drugim situacijama u kojima je odgovornost podijeljena na veći broj ljudi. Stoga, kada idući put pišete e-mail grupi ljudi i ne dobijete niti jedan odgovor, najvjerojatnije se radi o difuziji odgovornosti.
Iduće što smatram bitnim napomenuti jest da komunikacija putem interneta nosi brojne zamke, a jedna od njih je da na neki način depersonalizira osobu s druge strane. Kada osobu s kojom „komuniciramo“ ne vidimo – njezin izraz lica, reakcije – lakše nam je činiti stvari koje možda uživo ne bi. Primjerice, je li vam se ikada dogodilo da vam netko pored vas postavi pitanje a vi ga ignorirate (pod pretpostavkom da u tom trenutku niste bili ljuti na tu osobu)? Ili da vam je netko možda učinio uslugu a vi niste zahvalili? Iako tako možda nikada ne bi reagirali uživo, virtualno je moguće da nam promakne taj odgovor, posebice ako se radi o osobama koje nam nisu bliske.
Kultura ponašanja stječe se odgojem
I na kraju, uvijek postoji mogućnost da osoba s druge strane jednostavno nije usvojila internet bonton. No, i tu ima lijeka. Naime, kultura ponašanja i tako nije nešto s čim se rodimo, već nešto što stječemo odgojem. Od malena nas uče kako se trebamo ponašati na raznim mjestima (u školi, na ulici, u restoranu, raznim ustanovama...) i s različitim osobama. Kao i svaki drugi oblik dogovorenih pravila ponašanja, tako i za komunikaciju na internetu treba poštivati određena pravila bontona, univerzalnog i prihvaćenog rječnika ponašanja. Jedan od njih bio bi i odgovaranje na e-mailove.
Kažu da je bolje odgovoriti na e-mail brzo i nepotpuno, nego detaljno i sa zakašnjenjem ili još gore ne odgovoriti uopće. Stoga, sa željom da svi pošiljatelji dobiju natrag odgovor od primatelja, kao psiholog i jedan od onih koji često ne dobiva odgovore na poslane e-mailove, apeliram na naše primatelje da razmotre poruku ovog teksta! U ovom slučaju, odgovor nije obavezan.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus