Stigao je još jedan svjetski dan obilježavanja tog čudnovatog ekstra kromosoma. Sjedim uz jutarnji kakao i razmišljam kako da riječima približim još jednu godinu koja je iza nas, kako da dočaram proteklih pet godina, iskreno, jako je teško išta sročiti. Kako da vam dočaram na koji način ja, kao majka svaki dan prolazim kroz toliko prepreka kako bi svojoj kćeri osigurala donekle "normalnu" budućnost?

Kako da vam objasnim koliko nepravde i diskriminacije ima oko nas i koliko nas pogađa?

Kako da vam objasnim emocije koje se uzburkaju svaki put kada vidim neku Laurinu vršnjakinju urednog razvoja koja razvojno napreduje poput munje dok moja Laura ostaje negdje u pozadini... Sama sebi kažem kako idemo i mi naprijed, idemo, samo malo sporije… Mi smo poput male kornjače, a ta curica je brzi zec i na kraju ćemo ipak proći kroz cilj, samo ne skupa, ne u isto vrijeme i to je u redu… Mirim se s tom činjenicom iako boli. Ja zapravo ni sama ne znam odakle dolazi tolika snaga i energija da nakon svakog emotivnog utapanja dignem glavu još više i isplivam na površinu.

Kako da vam dočaram to malo biće čija ljubav se ne može mjeriti riječima? Kako, ne znam, ali pokušat ću jer mislim da trebate i vi primiti mali dio tog blagoslova.

Fascinira me kako samo jedan kromosom može toliko izmijeniti život osobe s Down sindromom i ljudi uključenih u život te osobe. Stalno me to intrigira, posebno svaki put kada vidim koliko je Laura slična svima u obitelji, a opet toliko različita, svoja…

Prije pet i pol godina u naše živote je stiglo maleno, prekrasno biće. Rekli su nam sve ono što ona neće moći, a istovremeno potencirali kako smo dobili dijete sreće, baš čudno i kontradiktorno. Pitala sam se, kako se netko usudi unaprijed reći što će neko biće moći ili neće moći u budućnosti koja nam je svima nepoznata. Pitam se jesu li oni ikad čuli za ČUDA, pa čuda se događaju, svakodnevno? Moja Laura je čudo, osobe s trisomijom 21 su čudo samim svojim dolaskom na svijet. Zašto naša okolina to ne vidi tako? Vjerojatno zato što se mi ljudi bojimo svega onog što nije uobičajeno, bojimo se nepoznatog i drugačijeg. Pričamo kako na svijetu treba postojati različitosti i kako smo svi isti i slične floskule, a u biti duboko u sebi se bojimo i ne možemo prihvatiti.

Trudnoća i majčinstvo

Mama Larisa: Danas se svi bojimo, ali kao mami djevojčice sa sindromom Down meni je tako svaki dan

Iz tog razloga vam djevojčica Laura želi poručiti:

"Dragi naši, nemojte se bojati, nemojte nas žaliti. Mi možemo puno toga i moći ćemo još više ako nam pružite priliku da vam pokažemo. Možda nismo kao i svi drugi ali ni drugi nisu kao mi. Nismo mi manje vrijedni, svi smo jednako vrijedni ispod ovog neba. Naši zagrljaji i osmjesi će vam otopiti srca. Nemojte bježati od nas, sakrivati pogled, zazirati od naše 'šeprtljavosti' i direktnosti, priđite nam i opustite se, mi ćemo učiniti sve ostalo, vjerojatno ne ono što vi od nas očekujete već ono što vama treba, mi obično znamo što vam treba jer djeca s Down sindromom imaju strašnu emocionalnu inteligenciju, naše oči gledaju u vašu dušu i u vama će probuditi ono najbolje, najljepše i najplemenitiji. Otvorite oči i vidite NAS, ovakve kakvi jesmo, nevini, iskreni i znatiželjni, željni ljubavi i prijateljstva kao i svaka druga osoba. Mi smo osobe, ne atrakcija na 21.3. Možda jesmo na neki način drugačiji, ali mi vas znamo iskreno voljeti, zato volite i vi nas, poštujete nas, ne samo na današnji dan nego svaki dan.“

Završit ću dijelom teksta iz pjesme “Samo nebo nam je granica": Promijenimo mi svijet, neka nema granica, svi smo mi djeca s istim snovima...