Već neko vrijeme nisam imala inspiraciju za pisanjem pa evo kako se bliži jako bitan dan u godini koji mi obilježavamo već petu godinu zaredom, vrijeme je da prenesem dušu u slova.
Možda već znate, ali ako ne, moje ime je Larisa i mama sam predškolca Lucasa i četiri i pol godina stare djevojčice Laure koja je u naše živote dovela i prijatelja Downa. Taj prijatelj Down nije na početku bio dobrodošao. Nismo ga niti smatrali prijateljem. Jako smo ga se bojali jer smo čuli samo najgore o njemu. Meni se posebno srušio svijet, ali gledajući svoju princezicu odlučila sam da me taj njen nepozvani gost neće uplašiti. Odlučila sam mu se usprotiviti i pokazati da on neće definirati moje dijete. Prihvatila sam ga kao dio njenog, a i našeg života. Nakon nekog vremena kada je Lauru posjetio i gospodin West sindrom taj nepozvani gost Down je uskočio i potjerao gospodina Westa, te ga od tada počinjemo zvati prijatelj Down.
(Foto: Privatni album)
Prijatelj Down nam je donio mnoge izazove. Svakodnevno se borimo s zaostacima, ali ih uspješno savladavamo s jako puno rada, truda i žrtvovanja. Laura je prekrasna, zvrkasta curica koja je u potpunosti prisutna u ovom svijetu iako su prognozirali da neće biti. Srušila je sve predrasude do sada.Pokazala da su pretpostavke jedno, a realnost drugo. Njezin razvoj ide bolje nego sam se uopće mogla nadati. Mučimo se s razvojem govora, ali i na tome intenzivno radimo i nema predaje. Sigurna sam da ćemo vam uskoro snimiti i neki video gdje će Laura svojim riječima reći ovo što vam ja sada želim poručiti. Međutim bez obzira na to, Laura je uključena u redovan vrtić gdje stvara nova prijateljstva i uživa u svim fazama odrastanja.
(Foto: Privatni album)
U današnje vrijeme kada se svi bojimo za zdravlje i sigurnost najbližih mogu samo reći da jemeni tako svakodnevno. Možete li zamisliti koliko strahova svakodnevno prolazi kroz glaveroditelja djece s poteškoćama u razvoju. Ne znate. Vjerujte mi. Strah od razvoja neke bolesti, strah od regresije, strah od nesavladavanja osnovnih životnih funkcija, strah od neprihvaćanja, strah da možete dati više, strah od neposvećivanja dovoljno pažnje drugom djetetu, strah od nedostatka financija... Nema kraja strahovima.
Onda pogledam to svoje malo čudo i svi ti strahovi nestanu. Njezin presladak osmijeh koji joj ozari cijelo lice izbriše sve moje strahove. Srce mi se napuni emocijama i želim zauvijek ostati u njenom zagrljaju jer je to jedino mjesto gdje se osjećam sigurno i gdje me strah ne može dodirnuti. Iz tih zagrljaja crpim snagu za mijenjanje svijeta. Ne želim mijenjati svoje dijete, želim mijenjati kako svijet gleda na moje dijete. Želim da moje dijete i svi njezini prijatelji pokažu cijelom svijetu koliko oni vrijede i koliko smo svi sretni što ih imamo. Samo nas oni mogu naučiti bezuvjetnoj ljubavi, oprostu i empatiji. Apeliram na sve vas nemojte zatvarati oči i okretati glavu, pružite im priliku da vam uljepšaju život. Osobe s Down sindromom su hodajuća ljubav, a vi učite svoju djecu da postanu čuvari ljubavi.