Kažu u našoj redakciji kako je grad pun budućih i sadašnjih majki. Neću sada raspravljati o tematici koja se odmah kod nas potegnula, teorijama zbog čega ih sada ima toliko, je l' to zato jer kad je hladnije ne izlaze van ili zbog toga jer ljudi u zimskim mjesecima vrijeme krate ... pa znate kako, a rezultat je okrugli trbuščić u kojem raste novi život. Nisu ni moje prijateljice, sve više i više njih, ostale imune. No to isto nije današnja tema, već nešto što je rekla jedna od njih koja već ima dijete. Rekla je kako tek sada kada ima svoje dijete shvaća kako je velika nepravda majčinstva to što ga dijete tako malo pamti.
Ljudski mozak je vrlo učinkovit u pamćenju informacija koje su mu potrebne za preživljavanje i iz ovog razloga evolucija je odlučila da svi oni dosadni detalji koje doživimo prije pete godine života nisu vrijedni pamćenja. Dakle, čak i najzahvalnije dijete teško da ima pojma stotina neprospavanih noći koje su njegovi majka i otac pretrpjeli zato jer je on bio gladan, ili je imao grčeve ili mu se naprosto nije spavalo ...
Dijete se neće sjećati jutarnjih mučnina svoje majke, trudova koji su možda trajali 12 sati, tisuće promijenjenih pelena, čišćenje za njima, brige i suza svojih roditelja ... I dok neke majke i očevi konstantno pokušavaju podsjetiti svoju djecu koliko su se morali žrtvovati za njih, većina šuti i nastavlja im pomagati do kraja svog života. Naravno, na žalost, nismo svi iste sreće da nas zapadnu dobri roditelji, no i to je neka druga tema.
Dok smo odrastali, mnogi od nas zasigurno su čuli onu: vidjet ćeš ti jednog dana kad dobiješ svoje dijete, a mi pak smo se s tim šalili kao da je riječ o Isusovom drugom dolasku ili udaru velikog meteora – nekom dalekom, budućem događaju koji se vjerojatno ni neće nikad dogoditi. No, kako kaže moja prijateljica, kad dobijete dijete, samo se dogodi jedan 'aha' trenutak gdje vam te riječi počnu zvoniti u ušima, podsjećajući kakve smo većina nas zapravo nezahvalne male seronje bili ili, još gore, još uvijek jesmo.
Dobro, ja nemam djecu, ni nisu u planu u bliskoj ili ne tako bliskoj budućnosti, ali kad gledam sve moje prijateljice koliko muka prolaze sa svojom djecom i koliko to dobro odrađuju i s koliko ljubavi, ne mogu ne razmišljati o tome da je netko sve to i za mene radio. I da sam ispala prilično dobro.
Možete li onda pogledati svoju majku i zamisliti si sve muke tih devet mjeseci koliko vas je nosila u sebi i onda još većih muka i strahova koje su imali brinući za vas. Mi smo im promijenili tijela, promijenili smo im život. Ne znam kako vi, ali sa mnom nije bilo lako ni dok sam kao mala drečala, a pogotovo ne u ludim tinejdžerskim godinama. A nije ni sada s menom lako.
Možda je još veća nepravda od tog gubitka sjećanja što su sve roditelji učinili za nas ta što dobro 'roditeljstvo' ostavlja puno manje tragova nego loše. Koliko ste često čuli da izmučeni rockeri pjevaju o svojim divnim majkama? Rastrojeni književnici ne pišu bestsellere opisujući svoje sretno djetinjstvo i njihove nesebične roditelje ... A ne ... Vaša dobro odgojena, mnogo voljena i razumna djeca samo se nekako nevidljivo uklope u društvo koje je odlučilo jedan dan u godini posvetiti majkama (a svjetski dan očeva se kod nas ni ne obilježava). Taj dan je druga nedjelja u svibnju. Jeste li to uopće znali? Jeste li nazvali ili posjetili tada svoju majku? I treba ili nam uopće dan za to ili to možemo činiti, ako ne stalno, onda barem povremeno?
Zapravo poanta ovoga svega je - da je ovo dobra prilika da kažem još samo jednu malu riječ za kraj ... Hvala. Oni kojima je ta riječ namijenjena znat će se prepoznati ovdje.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
Velika nepravda majčinstva je što ga dijete tako malo pamti