Stojim neki dan u redu na blagajni i sretnem poznanika kojeg nisam vidjela otprilike desetljeće. Uvijek smo bili dobri i razveselila sam mu se. I on meni. Redam na pokretnu traku limun, sniženu orhideju, deset jaja, koncentrat rajčice. Uz svaki "beep" kojim blagajnica očitava moje artikle, sa svoje lijeve strane čujem: "Sjajno izgledaš, ništa se nisi promijenila, vau, bravo", beep. Reda i on svoje - oštro brašno, vrhnje za kuhanje, tvrdi sir i blazinice, provlači karticu, zahvaljuje blagajnici i krećemo pokretnim stepenicama prema izlazu.
Zove me na kavu, imam vremena, sjedamo u kafić u kompleksu trgovačkog centra i konačno skidamo maske. Ja onu s lica, on i onu drugu. Nije prošlo ni 15 minuta otkad smo sjeli, a već mi, prilično samouvjereno, nudi kombinaciju u kojoj smo, vjeruje, oboje na dobitku. Kaže, ne želi nikakav dublji odnos, poruke i pozivi također ne dolaze u obzir, boji se žene. Jako. No, ponosan je na to što je iskren - prema, u ovom slučaju, meni. Trebalo mi je sekundu da pokopčam o čemu priča i kad prije smo s teme o tome što nam se događalo proteklih deset godina, prešli na tehnikalije oko ljubavne afere koju ćemo po svoj prilici početi već nakon kave, a prije ručka.
Ispijam produženi espresso i razmišljam tko pada na ovakve ulete te pristojno odbijam ponudu, otprilike kao da je riječ o novom usisavaču, jer eto imam već jednoga koji sasvim dobro obavlja posao, a on, vrlo elegantno, neokrznut mojim odbijanjem, prelazi na drugu temu. Vraćam se korak unatrag i iskomentiram kako je uhodan te da vjerojatno to vrlo često radi, na što on izgovara najveći klišej: "Ma ne, gotovo nikada".
Pričamo o vremenu i koroni, on i dalje igra na šarm te tu i tamo ubaci pokoju o strogoj ženi i sužanjstvu u kojem je otkad je potpisao brak i kredit. Prisjetimo se i davnih dana, malo se smijemo, pozdravljamo i odlazimo svatko na svoju stranu. Dolazim kući, raspremam stvari iz vrećice. Ne znam gdje da okačim ponudu za seks. Zaslužuje mjesto jer je definitivno najbrža i, priznajem, neočekivana. Prva nije, zato nisam ni šiznula kad mi je predstavio svoj "instant paket". Ne brojim ih. No, sve su redom od oženjenih frajera koji misle da su bogomdani i da žene koje su, eto vjeruju oni, nesrećom same, žive za tih sat vremena (koliko traje djetetov solfeggio ili njegova košarka).
Za sve te muškarce koji se žrtvuju kako bi uz svoju suprugu usrećili još barem jednu ženu koja nema muža pa se namirišu (poneki) i već od ranog jutra volontiraju po kućama, automobilima, hotelskim sobama i uredima, vikendom, svetkom i petkom, vraćajući se svojoj zakonitoj iscrpljeni, umorni, ali zadovolj(e)ni jer su učinili danas nešto dobro za čovječanstvo, predlažem da se izrade medalje i jednom godišnje, dan nakon Valentinova, dodjeljuju najzaslužnijima među njima. Znam da se dobra djela rade u tajnosti i ovi frajeri ih zaista nastoje raditi incognito, no trud se mora vrednovati.
Proglašavam stoga 15. veljače (upravo dan poslije Valentinova) Danom bogomdanih muškaraca. Medalje, odnosno bedževi na otisak usana namazanih ružem, koji su predviđeni da se nose na rubu ovratnika (naravno, samo u svoja četiri zida, kad supruga nije doma), dijelit će se diskretno kako i priliči situaciji. Bez poziva i poruka. Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije zena.hr
Čast poštenim izuzecima, no iz mog iskustva oženjeni frajeri vjeruju da sve eto sjedimo kod kuće i čekamo njihovu ponudu. I to kakvu ponudu....