Pozdrav svima.

Imam problem. Pisala sam već o tome i mislila sam da se to riješilo, ali izgleda da nikada ni neće. Zaljubila sam se jednom u životu, onako, kako traje cijeli život. Međutim 4 godine čekala sam dotičnog da mi se vrati, on se vratio tu i tamo da se uvjeri da nemam nikog. Prije nekoliko dana rekao mi je da je njemu stalo do mene i da bi htio brak sa mnom, ali da još ništa nije proživio u životu i da još ne želi ništa ozbiljno.

U međuvremenu javio se drugi dečko koji želi ozbiljnu vezu sa mnom, imamo takav odnos da me ničeg nije sram pred njim, razgovaramo o svemu živom. Smeta mi to što sam preopuštena kraj njega. Znam da je glupo i nezrelo možda, ali ne osjetim nikakve leptiriće, nikakav polet, ništa osim ogromne želje za razgovorom. Sada bi se trebala naći s njim i reći mu što sam odlučila, ali ne mogu se odlučiti. Rekla sam si da neću nikad biti s nekim prema kome ne osjećam ono nešto, ono posebno.

Jedan tren bi bila s njim, jedan bi najradije sama bila. Imam svoj neki način života i dok se sjetim da bi mi se to moglo poremetiti, sva se uzrujam i uzbunim. Dugo mi je trebalo da se postavim na svoje noge, uostalom imam 20 godina i ne želim žuriti. Jednostavno ne znam što bih ni što da radim. Osjećam se prazno i neispunjeno. Ovaj drugi, zgodan je i sve to, drag prema meni, i imam dojam kao da ga poznam godinama. Znam da je to bitno za ozbiljnu vezu, ali zar ne bi trebalo biti još nečeg?

Za bivšim me i nakon 4 godine uvijek strese nešto, uvijek se uzbudim dok ga vidim ili čujem za njega. Muči me to što se ne mogu odlučiti, svaki dan drukčije razmišljam, a to povrijeđuje i tog dečka koji želi nešto ozbiljno sa mnom, ali najviše mene.

Ne znam što da radim, molim vas za neki savjet. Bojim se promjena, pogotovo ako one nisu ono pravo. Znam da ne mogu to sada još znati, ali tako se osjećam već duže vrijeme.

Imam 20 god. i sve što želim je biti sretna :(