Pozdrav drage žene, moj problem je dečko. Od prije nekoliko mjeseci živimo skupa. Dugo sam razmišljala o tome da počnemo takav zajednički život, jer na kraju nam je to ispala i najbolja opcija, nego da svatko živi sam. Oboje smo u istom gradu, studiramo (zadnja godina faksa), ali problem nastaje u zajedničkim financijama. On ne radi, ali ja radim. Dadilja sam, dijelim letke, dajem instrukcije i uvijek hvatam neku priliku gdje bih barem malo novca zaradila. Dakle, njega još financiraju njegovi roditelji. Npr. odemo u trgovinu i budući da smo dogovorili da trošak za sitnice za stan (zajedničke) dijelimo pola/pola, njemu je problem dati pola količine koštanja nečega, npr, za pjenjaču (a nemamo je), a nije mu problem bilo dati 400 kn za novu putovnicu koja vrijedi samo 5 godina, a on nigdje ne putuje...?!? Onda sam ga upitala zašto nije radije tih 400 kn koje mu je već otac dao za putovnicu spremio u džep, odgovorio mi je: A što ću ja ako mi je tata rekao: "evo ti 500 kn napravi si i putovnicu kad već radiš i novu osobnu", što mu ja mogu reći?, da neću? ... Dalje, jako me smeta jer je neozbiljan. Po stanu svugdje ostavlja stvari, majicu, trenirku, dođe jesti u boravak, ... a ako mu kažem da mi to smeta i da pospremi za sobom, učini to, ali se te stvari i dalje ponavljaju. Dosta mi je više stalnog pospremanja za njim kao za nekim djetetom, ali ja jednostavno ne mogu podnijeti taj nered. Jer npr ako se ja vratim s faksa i dovedem prijateljicu i da je dočeka neuredni stan. Neugodno bi mi bilo. Zato i nikoga ne dovodim jer ne znam što me očekuje kad dođem doma. Među time, usamljena sam jer on stalno igra neku igricu na kompu dok ja radim bilo što. Ako mu nešto i pričam na pola me ne čuje. Nema pojma uopće što sam rekla. I onda se pravi glup. Nekad dobijem dojam kao da je zbilja glupa osoba, ali nije. Jako je pametan. Nadam se da me nijedna zbog toga neće osuđivati i pisati mi ružne komentare, ali ja jednostavno ne mogu podnijeti da je on još uvijek toliki 'dječak' u glavi...ovisan je jako o roditeljima, i kad ga majka zove na telefon priča s njom kao da je jedina osoba na svijetu i kao da samo nju voli. Govori joj da je njegovo srce, obraća joj se sa: ljubavi i sl. To je jako lijepo da se prema majci ponaša tako drago, ali ovo ...? I jednostavno im se boji reći nešto što bi trebao, nešto što je sam odlučio. Stvarno ? ://