Poštovane,

zanima me da li se ijedna našla u imalo sličnoj situaciji i na koji način se ''izvukla''. Pa da počnem, pokušat ću skratiti priču maksimalno.
Od samog djetinjstva, borim se s raznoraznim kompleksima (maltretiranje u osnovnoj školi zbog fizičkog izgleda, nametanje odgovornosti u obitelji za stvari za koje nisam trebala kao dijete biti odgovorna, primjer: financije...i slično). Odrasla sam u nesigurnu osobu, ali sam uvijek imala neki svoj cilj. Cijelo vrijeme sam imala hobi koji me uvijek spašavao i izvlačio iz svega, zbog hobija i širok krug poznanika i šaroliko društvo. Završila sam fakultet koji sam htjela i lagano se ''postavljala'' na svoje noge. Postajala sam sve svjesnija svoje unutarnje snage, ali i dalje je falilo ''ono nešto''. U trenutcima najvećeg samopouzdanja sam baš uz pomoć svog hobija upoznala svoju prvu ljubav. Od početka je tu bilo nekih problema (najviše zbog okoline koja je unaprijed osuđivala našu vezu zbog toga što je i mlađ od mene i što sam ja ozbiljnija a on nije..bla bla), ali to nas nije bilo briga jer smo bili zaljubljeni preko ušiju. Ali, svako tuđe mišljenje meni, htjela ja to ili ne ''zapara'' uši, jer to vučem sa sobom cijeli život. Tuđe osuđivanje i komentari me prate kako sam napisala od ranog djetinjstva. Naša ljubav je trajala godinu i pol dana i on je odlučio prekinuti. Rekao je da ne misli da me voli dovoljno i da se ''prepao'' veze. Stvar je u tome što sam se ja na njega sve više oslanjala (jer smo i sve više imali imali zajedničkih planova za budućnost)...a njemu su sve više postajali bitni izlasci s tim istim ljudima koji su nas na raznorazne načine komentirali i to je mene činilo sve više nesigurnom. U isto vrijeme kad smo i prohodali, dobila sam posao u struci, na određeno. A sad mi je otprilike u isto vrijeme i ugovor završio i ostala sam bez posla. Mnogi ''prijatelji'' su pokazali svoje pravo lice. On im nikad nije bio drag i nisu se sa mnom mogli veseliti mojoj sreći dok sam bila sretna a sad kad sam tužna nema ih ni za lijek jer ''znali su oni da će do toga doći''. A ja sam ta koja je u društvu uvijek bila sama i s njima svima slavila ljubavi, poslove, ali i tješila nakon otkaza i prekida (jer svi su to prošli). Na hobi se ne mogu više osloniti jer na hobiju je i on. A to šaroliko društvo koje sam imala zahvaljujuć hobiju je sad njegovo društvo.
Trenutno nemam ništa za što bih se uhvatila. 29 mi je godina a nigdje sam. U potpunosti izgubljena. Uz činjenicu da mi on fali, da znam da je znao drugačije i da je mogao...i da nam je bilo lijepo,...fali da boli. A o tome da je ljeto a ja kući ležim jer nemam niti kavu s kim popiti da ne pričam. Kao da cijeli svoj život krivo živim. Zanima me kako se izvući iz ovoga..znam da nevolja nikad ne napada sama. I dosad sam u životu imala teških situacija ali ovako me odjednom nije ''napalo'' odavno.
Hvala, unaprijed cijenim svaki savjet i svaku vašu priču/iskustvo.
pozz