Drage žene, trebam vaš objektivan pogled na moju situaciju. U braku sam 13 godina, imamo dvoje djece, a osim ponekih uspona i padova nije bilo značajnije krize u braku. Živimo u malom stanu koji je suprug „zaradio“ dohranivši dvoje starih ljudi, ali stan nije uspio otkupiti. Stoga nam je za nekoliko mjeseci vrlo izvjesna deložacija. Oboje smo prilično štedljivi, ne dopuštajući si u ovih 13 godina nikakav luksuz osim jednom godišnje 10 dana najam apartmana na moru, najviše zbog djece. Naš status u stanu nije moguće legalizirati, a naša, mukom stečena ušteđevina otići će na plaćanje sudskih troškova. To je već drugo „bacanje novaca u vjetar“. Naime, sredstva koja je uložio u stan neće mu biti nadoknađena jer ih je, kako kažu, „amortizirao – budući da nije plaćao stanarinu sve ove godine“. Nalazimo se na prekretnici – kad izađemo iz stana suprug želi ići u podstanare. Oboje imamo solidne plaće i realno bi si to mogli priuštiti. Međutim, to je meni potpuno neprihvatljivo – u 40-tim godinama ponovno, po treći puta u životu konstantno „bacati novac u vjetar“. Postoji rješenje - moja majka (koja živi sama) nudi nam da preselimo k njoj. Suprug to odlučno odbija, jer mu uvjeti nisu „dovoljno komforni“ a ne želi ulagati u stan kojem nije vlasnik. Samo da napomenem kako meni ne bi bio problem stanovati kod njegovih roditelja, ali nam oni nisu ponudili takvu mogućnost. Prilagodljiva sam, nisam konfliktna osoba koja mora provesti svoj naum pod svaku cijenu. Naprotiv, teško mi je konfrontirati se, te se radije povučem, sve radi mira u kući. Međutim, razum mi govori da ovog puta ne smijem popustiti ali srce me koči – ne znam kako ću preživjeti bez supruga (u emotivnom smislu – prvi i jedini je muškarac u mom životu). Osim majke nema me tko savjetovati, a možda je ona ipak previše subjektivna. Molim vas vaša razmišljanja - kako sačuvati našu obitelj na okupu, a da ne budem vječno na nuli – bez ikakve imovine i perspektive.