Drage moje,

pošto vas/nas dugo čitam, i uspješno pomažete svima, pomozite i meni! Unaprijed hvala na odgovorima. Pokušaću da budem što kraća.
Da li ste se ikad našle i šta mislite o vezi (i dečku) koja je objektivno gledajući kvalitetna i ima sve predispozicije za dugoročan kvalitetan odnos koji se može završiti brakom, ali sam u ovom slučaju ja, ipak nezadovoljna?
Zajedno smo godinu dana, nismo premladi, imamo 23 i 24 godine i objektivno gledajući, on je pažljiv, brine o meni, voli me, slažemo se oko životnih stavova i veza nam je materijal za nešto dugoročnije i dublje. Ja sam ipak nezadovoljna i nesigurna. Da li ste ikad napustile ili propustile takvu priliku u životu zbog svojih bubica i jer niste znale cijeniti takvo nešto? Mislim da mi fali zrelosti da shvatim da trebam da cijenim to što imam. Ali kako to postići?
Iskreni smo jedno prema drugome i o svemu pričamo, ali mu ovo ne mogu reći. Kako da kažem da se preispitujem i da sam nezadovoljna vezom a pritom mu nemam šta prigovoriti, on je sasvim uredu i toga sam svjesna.
Recimo, smeta mi njegov nedostatak inicijative i to što je pomalo pasivan (ja sam mnogo dominantna i on je prihvatio svoju pasivnu ulogu tako da ne predvodi našu vezu, više je pasivan), zbog toga ponekad mislim da mu nedostaje muškosti, mada je to najgora stvar koju mogu smisliti, naravno da mu ne mogu mu to reći. Tek smo se upustili u seksualne odnose i on mi je prvi, i tu nisam zadovoljna (nije onako kako bih ja željela). Ponekad smatram da ga gledam samo kao jako bliskog prijatelja, jer me ponekad općenito ne privlači kao muškarac nego samo kao neko jako blizak ko mi svakodnevno treba jer u njemu vidim potporu i oslonac, prije svega, kao što i on ima u meni. Da li nedostatak želje i strasti (ne stalno) i samo miran odnos sa partnerom mogu da znače zdrav odnos između dvoje ljudi? I to me brine. Nikad poslije, osim u prvih mjesec dana, nisam osjetila onaj osjećaj da treperim, imam leptiriće ili sam nervozna u njegovoj blizini, uvijek je sve mirno i tiho. Kao da "nema vatre". Ako pomislim na takav život, to mi je tužno. Da li se varam?
Voljela bih da čujem iskustva od iskusnijih članica, izgubljena sam. Pored toga, prijašnja veza mi je bila malo traumatična, izgubila sam samopouzdanje i mnogo sam neisgurna u sebe i toga sam svjesna. Zato stalno njemu prebacujem neke sitnice u kojima ponekad ispadnem očajna (zašto me nije nazvao, zašto nije ovo/ono), ali to je rijetko. On i tada bude normalan i ima razumijevanja. Da li te stvari koje radim čine da ja njemu nisam nešto za čim bi jurio (i udvarao se, imao inicijativu)?