Otkad znam za sebe mrzim svoj nos. Ima veliku grbu i u kombinaciji sa sitnim ocima jako dolazi do izrazaja. Cesto su mi se druga djeca smjijala, ali zbog srama to nikad nisam rekla svojim roditeljima. Kada sam krenula na fakultet prvi put sam im rekla da zelim da operiram nos kada skupim novce buduci da moji tada nisu bili u mogucnosti da mi to priuste. Medjutim, njihovu podrsku nisam dobila, Njihov pokusaj odgovaranja od toga je bio rijecima "nos je takav da odgovara tvojoj fiziionomiji lica", "ne budi kompleksacica", "sta ce ljudi pricati o tebi, pa nisi ti javna licnost", s tim da uopce nisu zeljeli saslusati kako se ja zbog toga osjecam, koliko bi to uticalo na moje sampouzdanje. Imam osjecaj da je na moje prilicno nisko sampopostovanje u velikoj mjeri uticao i moj izgled, ali to ocito nije bilo nikome bitno.
Uglavnom, prosle su godine,zavrsila sam fak., ali oduvijek sam razmisljala o operaciji nosa. Sada imam 33 godine, udata sam i imam dijete od 3 godine. zaposlena sam i sebi mogu pristiti operaciju bez da trazim novce od bilo koga. Medjutim, opet problemi. Kada sam nedavno to spomenula roditeljima oni su digli toliko dreku, skoro se poceli cupati za kosu i derati na mene, sto ce mi to u ovim godina, sto se sramotim, bacam novce, a onda i mm skoro isto, samo malo manjoj mjeri, sto ce ljudi na poslu pricati o meni, svi ce mi se smijati. Inace zivimo u malom gradu i svi moji misle da ce me zbog toga drugi ismijavati. A onda nakon njihove dreke pitanje koliko to kosta, pa posle toga jos vise dreke. Ja se sad osjecam toliko lose i to zato sto na kraju ipak mislim da je to sve zbog novca, nikome nije stalo kako se ja osjecam. A vjerujte mi, uvijek sam bila dobra kcer, poslusna, zavrsila sve u roku, nikad nikakve probleme nisam pravila, njima financijski pomaga, uvijek bila za sve njih, isto tako i za mm, a kada meni jednom, samo jednom, treba njihova podrska, ne finansijska, oni su mi uputili takve ruzne rijeci. razocarana sam. Zasto imaju toliko potrebu da mi govore da sam iskompleksirana...pa sto, mozad i jesam, ali zelim jednom nesto da ucinim za sebe, nesto sto ce mi pomoci da se ljepse osjecam, da se mogu bez srama i mrznje pogledati u ogledalo. Uostalom, ako su te operacije vec postale rutinski, a ne kostaju bas neko ogromno bogatstvo, pa zastio bih ja morala do kraja zivota trpjeti nesto samo zato sto se oni svi ljute?! Ponasaju se kao da u najmanju ruku planiram spol da promijenim.
Buduci da me nitko od mojih najblizih nije podrzao, i da se nemam nikome obratiti, imala sam potrebiu da olaksam dusu , da napisem sve ovo, a vas molim da mi najiskrenije kazete da li je ta cinjenica sto ja imam 33 godine znaci da ce mi se okolina smijati, izrugivati me. Sada kada sve ovo citam sebi zvucim toliko slaba, podlozna tudjim misljenjima, iako sam imala izricit stav o tome i vec donesenu odluku. Ali nepostojanje podrske , pa ni od mm i setre, me skroz dotuklo...vise ne znam sta da radim.
Izvinjavam s ena predugom postu...
Lijep pozdrav od Ane