10 godina radim u struci posao koji ne volim.
10 godina sam najniže u hijerarhiji, katica za priglupe poslove, besmislene...
10 godina ne vidim smisao u ovoj karijeri.
Imam 0,00 kn na bankovnom računu na kraju mjeseca. Zimi živim na rate.
Mjesecima, godinama radim na sebi, trudim se razmišljati pozitivno.
Zaista iz dubine svoje duše mrzim svoju struku i posao kojeg obavljam.
Ne želim više nikada raditi taj posao.
Trud i novac uloženi u moje fakultetsko obrazovanje bili su uzaludni.
Nisam stekla nijednog prijatelja, nijedan kontakt.
Moj psihički slom je počeo kad sam se zaposlila u ovoj struci. Došla sam u nju igrom slučaja (iako ni sama ne vjerujem u slučajnosti), ostala i uvenula.
Preporodila sam se najprije prilikom jednog otkaza, pa drugog, a zatim i tijekom Covid-19.
Psihički sam bila sjajno, kvalitetno sam se posvetila obitelji, obnovila kontakte s ljudima iz prahistorije... Komunicirala sam, družila se (makar virtualno), otvorila se. Shvatila koliko mi godi društvo od kojeg sam se tijekom svih ovih godina otuđila.
Sa svojim referencama i radnim iskustvom već sam mogla biti cijenjen i tražen stručnjak, a ja još tapkam na mjestu kao da sam jučer počela raditi.
Mrzim nedjelju navečer, a još više ponedjeljak ujutro.
Kad dođem u veću skupinu ljudi, primijetim grč na sebi, ljutnju, ukočenost, neprirodnost.
Većina ljudi te identificira prema poslu kojeg obavljaš. Ali kad dođem među ljude gdje nije bitna karijera i koliko (ni)si bogat, taj grč krene popuštati, ponovno razmišljam, smijem se, osjećam lako i zaboravim na svoj posao.
U samoći, pri pomisli na rad, obuzima me jaka tjeskoba. Ne smatram se lijenom ni glupom.
Jedno vrijeme sam se okrenula porocima koji su mi bili bijeg od tog posla, ali sad već godinama živim potpuno zdrav život.
Mnogo ljudi ovisi o meni, moja obitelj, djeca, stari roditelji... Uz to sam i samohrana majka. Velika su očekivanja od mene, A ja pucam sve više, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu... Režije, hrana, osnovne ljudske potrepštine... Stalno su mi nad glavom. Obitelj pomaže, ali ne mogu ni oni uvijek, sve više sam ja potrebna njima.
Molim vas za pomoć, jer bojim se da sam došla do zida.