Vec sam nekoliko puta pozeljela ovdje pisati o ovome problemu, ali, kad krenem, jednostavno ostanem paralizirana radi boli koju u sebi nosim. Imam naoko lijep zivot. Muza koji me voli, kcer za kojom smo ludi, financijska strana je isto tako ok. Ipak, tragedija koja nas je pogodila tocno na valentinovo ove godine jos uvijek gospodari mojim zivotom. Prije tog valentinova, sve je bilo idealno. Savrsena obitelj i sin na putu da se rodi. Trudnoca uredna. Nekoliko tjedana prije poroda, osjecala sam da se beba ne mice, mislila sam da si umisljam, ali doktor je potvrdio moje najvece strahove. Moj je sin umro prije nego li je ugledao ovaj svijet. Najgora stvar je bila poradjati mrtvu bebu, sav trud uzalud,ni za sta! Dani koji su uslijedili bili su nepodnosljivi, pogotovo kad mi je nadoslo mlijeko, a bebe nema!
Muz je patio sa mnom, kcer isto, kao i svi prijatelji i obitelj koji su ucinili sve da nam pomognu i olaksaju. Ali njihova je tuga bila kratkoga vijeka. Oni su nastavili zivjeti kao da on nikada nije postajao, a ja jos uvijek placem za njim i ne mogu zaboraviti. Muz zeli da pokusamo ponovo iza nove godine. Ne zelim ga razocarati jer je divan, ali ja ne znam mogu li ponovo prolaziti kroz sve to. Cak se i osjecam krivom u trenutcima kad sanjam o novoj bebi da izdajem ovu koju sam izgubila. Ako ima na ovom forumu zena koja je prolazila slicno, voljela bih da mi napise, kako proci kroz to. Unaprijed hvala!