Poštovani, imam sina od 13 godina. Da ne duljim nabrajajući njegove vrline i ponos kao majka takvog djeteta, krenut ću odmah na pitanje koje me već duže vrijeme muči, a nisam sigurna bih li se trebala uopće brinuti oko toga. Moj sin je odlikaš i posvećen je isključivo školi. Shvaća ju vrlo ozbiljno i odgovorno. Osim škole ne bavi se ničim drugim. To znači da nema nikakav hobi kojim je zaokupljen u slobodno vrijeme, njegov hobi je zapravo televizija koju gleda kad god stigne. Nema programa na kojem neće naći baš ništa interesantno. Pokušavala sam mu predlagati da proba ići na neki sport, sviranje ili bilo šta što bi on želio, ali nisam ga mogla nagovoriti. Malo je lijen za bilo kakve fizičke aktivnosti. S druge strane to sam mu savjetovala jer sam u neku ruku željela da se više druži sa svojim vršnjacima jer sam primijetila da u današnje vrijeme osim u školi djeca ne borave toliko puno sa prijateljima što je također doprineo internet. Sin je previše miran i tih, neda mu se nazvati nekoga da se druže niti ići kod nekoga, nema najboljeg prijatelja niti je zainteresiran za to. Jedinac je, nema ni brata ni sestru, ali to je valjda prihvatio. Ne bih htjela da pomisli da ga silom guram u društvo nego mi ga je žao gledati da nema nikog. I što je najgore, čini mi se da to više smeta mene nego njega. Jedino kod koga voli otići su djedovi i bake. Odmalena je bio uvijek u društvu odraslih a od djece se odmicao. Od učitelja u školi čujem da je je dobar sa svima, da svakom želi pomoći, da nitko od djece nema s njim problema, što znači da bi trebalo s njim sve biti u redu. Ja bih jednostavno voljela da se malo trgne, malo odmakne od nas u smislu da se ne oslanja toliko na nas, da počne shvaćati važnost prijateljstva, da uživa u igri s prijateljima, da ne bude stalno sam i uz televiziju. Ne znam da li ste shvatili što vas pitam, ali nadam se da ne preterujem u nekim svojim ciljevima, nego ga samo želim malo više uključiti u stvarni svijet koji se događa oko njega. Ali kako? Hvala lijepa na odgovoru. Mama